Presuda koju je generalu Ratku Mladiću 8. juna 2021. godine izrekao Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične tribunale, nasljednik Tribunala u Hagu, ostaće upamćena u pravnoj istoriji ne po onome što je sadržano u većinskoj odluci članova tog žalbenog vijeća, već po tome šta je jedna žena, kao istinski čestita osoba i sudija predsjednik tog žalbenog vijeća, napisala u svom izdvojenom neslažućem mišljenju.
Radi se o sudiji iz Zambije, Priski Matimbi Niambe, ženi sa dugogodišnjim sudijskim iskustvom. O njenim sudijskim kvalitetima više od svega govori ono što je napisala u izdvojenom neslažućem mišljenju na žalbenu presudu generalu Ratku Mladiću.
Nemoguće je u jednoj novinskoj kolumni izložiti sve što je sudija Niambe napisala na briljantan način, pa ću zbog toga ovdje apostrofirati samo najvažnije dijelove njenog neslažućeg mišljenja. Na kakav briljantan način je sudija Niambe to učinila pokazaću kroz nekoliko primjera, trudeći se da ovu inače složenu pravnu materiju izložim jednostavnim, svima razumljivim jezikom.
Prvi primjer. U paragrafu 627. svog izdvojenog mišljenja sudija Niambe, u suštini, iznosi kritiku zlog i naopakog ponašanja pretresnog vijeća u prvostepenoj presudi protiv generala Mladića od 22.11.2017. godine. U tom dijelu radi se o tzv. presuđenim činjenicama, to jest činjenicama koje su kao takve utvrđene u ranijim presudama Tribunala u Hagu. Takvim (kvazi)činjenicama pretresno vijeće je obilato pribjegavalo u prvostepenoj presudi od 22.11.2017. godine. U praksi to znači da ako je Tribunal u nekom ranijem predmetu, u presudi protiv sasvim drugog optuženog, rekao da postoji nešto kao činjenica, onda se to u predmetu protiv generala Mladića više ne treba utvrđivati, već se uzima i svima nameće kao presuđeno. To opet znači da optuženi ne može pobijati tako utvrđenu "istinu", odnosno može to eventualno učiniti samo prema pravilima koja je sam Tribunal postavio u svojim presudama.
I tako, pretresno vijeće je u fusnoti iz paragrafa 5273. prvostepene presude protiv generala Mladića napisalo da kad je nekom ranijom presudom presuđeno da je osoba A ubila osobu B, a onda u nekom narednom predmetu protiv drugog optuženog pretresno vijeće dobije dokaz da je vjerovatno osoba C, a ne osoba A, ubila osobu B, pretresno vijeće smatra da takav dokaz nije dovoljan da pređe "prag nedvosmislenog dokaza (the threshold of unambiguous evidence".
Pogledajmo šta u stvari ovim čini pretresno vijeće, u čemu se ogleda njegova samovolja, s jedne, i politička anatomija njegove presude, s druge strane.
Naime, to vijeće je najprije samovoljno stvorilo sopstvenu normu, u vidu sintagme "prag nedvosmislenog dokaza", i onda o tome piše brojne stranice u svojoj presudi. Time zamara čitaoca i odvlači njegovu pažnju od ključnih pitanja i činjenica u konkretnom predmetu, potpuno zanemarujući svoju osnovnu zadaću da izvede dokaze i utvrdi pravno relevantne činjenice u presudi te da o tome piše desetine stranica.
Kada je na protivpravan način stvorilo svoju normu o pragu nedvosmislenog dokaza, onda pretresno vijeće kaže da novi dokaz, da je vjerovatno da je osoba C, a ne osoba A, ubila osobu B, navodno nije dovoljan. Takvo izopačeno kreiranje i primjenu sopstvenog prava od strane pretresnog vijeća sudija Niambe sjajno pobija u paragrafima 628. i 629. njenog izdvojenog mišljenja, lucidno zapažajući (paragraf 629) da ako postoji dokaz da je nešto vjerovatno, već postoji i sumnja u ono što je o istom pitanju napisano u nekoj ranijoj presudi, što onda znači da se tada ne može uzeti zdravo za gotovo ono što je o tome napisano u ranijoj presudi i zbog toga odbiti da se izvede novi dokaz, već se mora pristupiti izvođenju tog novog dokaza.
U čemu je praktična važnost tog ispravnog zapažanja, sudija Niambe pokazuje u nastavku svog izdvojenog mišljenja. U paragrafu 632. ona navodi da se pretresno vijeće upravo na osnovu svoje izopačene kreature "prag nedvosmislenog dokaza", za koju samo ono odlučuje šta je nedvosmisleno, oslonilo na navodno utvrđene činjenice iz ranijih presuda, protiv drugih optuženih, da je u Srebrenici u julu 1995. godine navodno pobijeno 7.000-8.000 muslimanskih žrtava i da one navodno nisu uzele učešće u neprijateljstvima.
Sudija Niambe u paragrafu 632. svog mišljenja iznosi još jedan primjer vezan za Sarajevsko-romanijski korpus i potrebu da se pošto-poto prikaže da su jedinice tog korpusa činile zlo, uprkos dokazima koji govore suprotno.
Dakle, sudija Niambe u tom dijelu govori o događaju koji se zbio 24.10.1994. godine, o čemu je pretresno vijeće pisalo u paragrafima 2001-2003. prvostepene presude protiv generala Mladića. I u tom dijelu pretresno vijeće se oslonilo na tzv. presuđene činjenice, tj. da je u nekoj od ranijih presuda Tribunala napisano da je u tom incidentu snajperom pucano sa položaja navedenog korpusa Vojske Republike Srpske. Odbrana je to osporavala, prilažući kao svoj dokaz i vještačenje odgovarajućeg vještaka kojim je utvrđeno da je u kritično vrijeme postojalo drveće koje je zaklanjalo pogled i onemogućavalo pucanje snajperom sa položaja pomenutog korpusa.
Međutim, pretresno vijeće je sve to odbilo uz lakonsku tvrdnju da taj dokaz navodno nije dovoljan da ospori tzv. presuđenu činjenicu iz ranije presude tog tribunala. Drugim riječima, pretresno vijeće je slijepo stalo na stranu svojih kolega sudija iz nekog ranijeg predmeta, baš po onoj narodnoj da vrana vrani oči ne vadi.
Očigledno je već iz ovoga da su kreatura "prag nedvosmislenog dokaza", kao i druge njoj slične izopačenosti Tribunala u Hagu, stvorene ne u službi utvrđivanja istine, već u službi političkog fabrikovanja laži o srpskom narodu i Republici Srpskoj, cementiranja te laži, a potom njenog nametanja od strane Tribunala zaodjenutog sudijskim togama osoba nedoraslih sudijskom poslu.
Sve to, u konačnom, onemogućuje optuženog da u svom predmetu podvrgava preispitivanju ono što je kao politički fabrikovana laž napisano u ranijim presudama Tribunala. To je, nažalost, bio slučaj i sa generalom Mladićem, ali je ova metodologija razobličena zahvaljujući izdvojenom mišljenju sudije Niambe.
Drugi primjer. U paragrafu 653. izdvojenog mišljenja sudija Niambe govori o protivpravnoj konstrukciji udruženog zločinačkog poduhvata. Ta konstrukcija je protivpravna zato što nije propisana Statutom Tribunala u Hagu (koji statut je isto ono što je kod nas krivični zakon za domaće sudove), niti je propisana ijednim drugim izvorom prava.
Umjesto toga, nju su, kao i već pomenuti "prag nedvosmislenog dokaza", svojom samovoljom kreirala sudeća vijeća Tribunala u Hagu. A stvorena je, kako je pokazala praksa tog tribunala, da bi se ne samo sudilo optuženim Srbima kao pojedincima, već i da bi Tribunal u Hagu (pre)sudio Republici Srpskoj, prikazujući je u svojim presudama kao navodno zločinačku tvorevinu. To se pomoću ove konstrukcije činilo tako što su najprije u optužnicama, a zatim i u presudama, iznošene ničim dokazane tvrdnje da su, recimo, MUP Republike Srpske ili Vojska Republike Srpske, čak i Vlada i Narodna skupština Republike Srpske, bili upotrebljavani za realizaciju navodnog udruženog zločinačkog poduhvata stvaranja Republike Srpske i uklanjanja muslimanskog i hrvatskog stanovništva.
Zatim se, na osnovu takve protivpravne konstrukcije, ide dalje, pa se izopačeno zaključuje da je za članove rukovodstva Republike Srpske bila prirodna i predvidiva posljedica da će tamo negdje, stotinu kilometara daleko od njih, neki njima nepoznat pojedinac srpske nacionalnosti ubiti neko muslimansko ili hrvatsko lice, pa je onda i rukovodstvo Republike Srpske odgovorno za to.
E po tom šablonu su postupali tužilaštvo i pretresno vijeće i u predmetu protiv generala Mladića. Sudija Niambe u svom izdvojenom mišljenju (paragraf 654) s tim u vezi najprije iznosi nešto što je ispravno zapazio sudija Tuzmuhamedov u njegovom izdvojenom mišljenju u predmetu protiv Nikole Šainovića.
Naime, sudija Tuzmuhamedov je ispravno zapazio, i time razobličio protivpravnost konstrukcije udruženog zločinačkog poduhvata, da se nikome ne može nametnuti krivična odgovornost samo zato što je vršio vlast ili je bio u mogućnosti da izdaje instrukcije. Dosljedno tome, sudija Tuzmuhamedov, a time i sudija Niambe, koja se poziva na njega, ispravno kaže da krivična odgovornost pojedinca za krivično djelo može postojati samo u odnosu na one pojedince koji su svoju javnu funkciju i vlast koristili za izvršenje određenog krivičnog djela i da to tužilac treba da dokaže izvan razumne sumnje, te da i sudija to treba da utvrdi u presudi, takođe izvan svake razumne sumnje. U svjetlu svega navedenog, pretresno vijeće je, kako sjajno zapaža i obrazlaže sudija Niambe u paragrafu 658. svog izdvojenog mišljenja, propustilo da u svojoj prvostepenoj presudi da razloge i dokaze o tome na koji način, kojim konkretnim ponašanjem, je general Mladić uopšte bio uključen u izvršenje ijednog od pojedinačnih krivičnih djela koja mu se optužnicom žele imputirati pomoću tzv. udruženog zločinačkog poduhvata. Zbog toga sudija Niambe s pravom zaključuje da je pretresno vijeće u prvostepenoj presudi koristilo, da upotrijebim njene riječi (paragraf 658), "nebulous and blurred analysis", tj. nebuloznu i nejasnu analizu o tome.
Treći primjer. Za kraj sam ostavio ono što je sudija Niambe napisala u vezi sa događajima u Srebrenici u julu 1995. godine. S tim u vezi ona u paragrafima 695-709. svog izdvojenog mišljenja vrši izvanrednu analizu dokaza i činjenica, zaključujući ispravno da nije bilo prisilnog premještanja bosanskih muslimana iz Srebrenice niti je u tom pravcu postojao navodni udruženi zločinački poduhvat, kako je inače imputirano generalu Mladiću najprije optužnicom, a zatim i većinskom žalbenom presudom.
Kada je riječ o smrtno stradalima, sudija Niambe u paragrafu 733. izdvojenog mišljenja, na osnovu prethodne analize izvedenih dokaza, utvrđuje da nijedno od ubistava nije povezano sa generalom Mladićem. Zatim u istom paragrafu ispravno ukazuje da je pretresno vijeće u svojoj presudi propustilo da utvrdi ko su bile žrtve strijeljanja, a ko je poginuo u borbi prilikom proboja muslimanske vojne kolone.
Ukazavši na ove propuste, sudija Niambe je s pravom ukazala i na propust pretresnog vijeća koje se u tom pogledu opet oslonilo na tzv. presuđene činjenice kako bi po svaku cijenu ustanovilo da su svi smrtno stradali navodno bili žrtve zločina i da su svi navodno bili civili, čime je palo u sopstvenu protivrječnost jer je i samo utvrdilo da je muslimanska vojna kolona imala borbene gubitke. Izostanak takve analize u prvostepenoj presudi je, kako je s pravom zaključila sudija Niambe u paragrafu 735, imao za posljedicu da je propušteno da se utvrdi stvaran broj žrtava i njihova veza sa bilo kojim zločinom, a kamoli genocidom.
Eto, to su, po meni, oni najvažniji dijelovi u kojima je sudija Niambe ne samo pokazala svu raskoš svog pravničkog intelekta koji je vrh sudijske profesije i ljudske čestitosti, već nam je, i kada ona toga nije svjesna, razobličila i političku anatomiju većinske presude protiv generala Mladića.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.