Kolumne

Da li Srbija klizi ka kapitulaciji?

Da li Srbija klizi ka kapitulaciji?
Foto: N.N. | Da li Srbija klizi ka kapitulaciji?

​Već decenijama zapadne zemlje uporno pokušavaju da slome Srbiju i potčine cijeli srpski narod. Srbija je jedina evropska zemlja protiv koje je NATO pakt ratovao. I izgleda da je Zapad poslije trideset godina konačno na putu da slomi Srbiju. I to preko njene svete zemlje Kosova i Metohije, siledžijskog otimanja dijela državne teritorije, istorijskih veza sa Rusijom i kredita i pljačke zapadnih banaka. Srbija, kako izgleda, klizi ka kapitulaciji. To je "evropski put" Srbije.

To, kada se ovako kaže, zaista zvuči nevjerovatno i pretjerano, ali, nažalost, sve upućuje na takav zaključak. Englezi kažu da je najveći grijeh reći javno ono što svi znaju i što je očigledno. Tako je i u političkoj javnosti Srbije, svima je sve jasno i svi vide kako se ubrzano približava kapitulacija, ali nema pobune, niko da digne glas i tješe se uzaludnom nadom da će ili biti "evropski put" ili će se ipak nešto na kraju desiti. Nažalost, niti će biti "evropskog puta", niti će se nešto desiti. Samo kapitulacija.

To je zabrinutost većine građana Srbije, ali i percepcija zapadne birokratske mašinerije.

Najnoviji primjeri su prihvatanje Srbije da na Kosovu i Metohiji više praktično ne važe automobilske tablice za kosovske gradove koje su izdate u Srbiji i sve masovnije oživljavanje klime u političkoj javnosti da se uvedu sankcije Rusiji. Sve to, međutim, ima daleko šire posljedice.

Pjesnik je odavno rekao da je "Kosovo najskuplja srpska riječ", ali sada se, kako izgleda, prodaje za budzašto.

Taj proces dugo traje, a najnoviji potez da Srbija prihvati da se praktično ukinu srpske registarske tablice automobila na Kosovu se vidi kao još jedan korak ka konačnoj izdaji i priznanju albanskog Kosova kao države. Nigdje na svijetu, izuzev u Ukrajini, nema da su zabranjene neke registarske tablice i da na to pristane sama država koja izdaje te registracije.

Odluka Srbije o postepenom ukidanju srpskih tablica na Kosovu i Metohiji je, kako liči, nagovještaj da će postupci srpskih vlasti na kraju dovesti do kosovske nezavisnosti i sankcija Rusiji. Sve je od 2013. i Briselskih sporazuma ukinuto na Kosovu, sve institucije države Srbije, telefonski broj, pošte Srbije, telekomunikacije, izborni i pravni sistem, Kosovo je čak potpisalo Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju EU, predato je jezero Gazivode, a nema ni Zajednice srpskih opština... Priznato je kosovsko pravosuđe nad manastirom Dečani, uvedena je granica i albanski carinici... to je put ka priznanju ako već nije priznato. To je ipak državna i nacionalna kapitulacija. Apsurd je da se sada Srbija, a ne Kosovo, uporno poziva na Briselske sporazume. A tu je i Vašingtonski sporazum.

U Beogradu se stalno govori o sjevernom dijelu Kosova, a nikad se ne spominje centralno Kosovo, gdje živi glavnina Srba, njih oko 90.000. A na sjeveru ih je oko 35.000.

I sve se pravda "evropskim putem". Ali, on ne postoji. I ovaj ustupak, tačnije poraz je, tvrdi se, dio pokrenutih razgovora o "normalizaciji odnosa" na temelju francusko-njemačkog plana.  Iako se u javnosti malo zna, taj plan je u osnovi gotovo identičan onome koji je 2007. godine predložio Volfgang Išinger, ali je tada odbijen. To je po principu međusobnog priznanja kao i dvije nekadašnje Njemačke. To je njihov sporazum iz 1972. godine i poslije koga su obje zemlje postale članice UN. Nije, međutim, realno da se ovoga puta uspije jer najvažniji mamac, perspektiva članstva u EU nije više realna, a za sada EU nije pronašla neku novu atraktivnu ponudu.  Portugalski premijer Antonio Košta je ovih dana jasno rekao da EU nema mogućnosti da ispuni očekivanja i Ukrajine i Zapadnog Balkana.

Kao i svaki put do sada, prvo se generiše praktično vještačka napetost na sjeveru Kosova pa se onda u interesu "mira" prave novi ustupci i gradi država Kosovo. Tako je i sada. Poslije postignutog dogovora, Miroslav Lajčak je zahvalio predstavnicima Beograda i Prištine, kao i američkom Stejt departmentu. U prevodu, iz svega stoji Amerika. To je stara i toliko puta viđena tehnologija Zapada, korak po korak, generisanje laži i sve se pokriva medijskim obmanama i poslije nekog vremena dođe se pred svršen čin.

Takođe, po ko zna koji put viđeno, EU navodno ne uspijeva da isposluje dogovor i onda dolaze Amerikanci i svi pristaju na sve. Predsjednica Kosova Vjosa Osmani je zahvalila ambasadoru SAD na Kosovu Džefu Hovenijeu i američkoj Vladi na postizanju sporazuma. Iz Kancelarije Vlade Srbije za KiM su ocijenili i da je današnji dogovor pokazatelj da Amerika želi smirivanje napetosti i da je radila u tom pravcu.

Pregovori zaista postaju besmisleni jer je jasno šta Zapad želi - nezavisno Kosovo koje će da prizna Srbija. I Srbija to svakim novim dogovorom čini. Prvo ide EU pa onda Amerikanci i sve to navodno zbog ulaska Srbije u EU. To je sve besmisleno.

I ponovo kada se medijski želi prikriti sumnja u izdaju Kosova, zvanični Beograd zove u posjetu lidera Republike Srpske Milorada Dodika. U stvari, u političkim krugovima se već govori kako svaki susret vrha Srbije sa predsjednikom Dodikom ili patrijarhom Porfirijem po pravilu nagovještava prikrivanje loših vijesti za Srbiju jer njih dvojica su simboli srpstva i Srba i trebalo bi da znači da Srbija nije izdajnik. Ovoga puta su u Beogradu bili predsjednik Dodik i članica Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željka Cvijanović. Poruka bi trebalo da bude da Beograd ostaje vjeran odbrani srpskih interesa dok izdaje Kosovo i Metohiju. Rečeno je da su gosti iz Banje Luke upoznati sa situacijom na Kosovu i Metohiji. 

Ta prilika je iskorišćena i za obnavljanje davno zaboravljenog obećanja Beograda da će nositi izgradnju spomen-obilježja u Donjoj Gradini, gdje je bio dio ustaškog logora Jasenovac i gdje je u stvari i stradala većina Srba. Godinama ništa nije urađeno, to stratište je prazan prostor sa jednom drvenom barakom, i sada, skoro najednom, novo obećanje. Rečeno je da je "konkretizovana ideja o izgradnji memorijalnog kompleksa u Donjoj Gradini - Jasenovac" i da je Srbija "spremna  da uloži desetine miliona evra, veliki novac".  Da Srbija učestvuje sa 80 odsto sredstava i formiran je radni tim za to.

Liči na ubijanje loše vijesti drugom boljom i manipulaciju. Naravno, Banja Luka ko god u njoj stolovao ne može bez Beograda bilo ko je opet u njemu vlast.

Dio zapadnog projekta prisiljavanja Srbije na kapitulaciju i izdaju je i kampanja uvođenja sankcije Rusiji zbog Ukrajine. Stalno se podgrijava, i medijski i politički, atmosfera uvođenja sankcija Rusiji i opet pod izgovorom "evropskog puta".  Dat je veliki publicitet rezoluciji Evropskog parlamenta o sankcijama Rusiji i međusobnom priznanju Kosova i Srbije. To jeste neobavezujući dokument, ali se medijski u Srbiji to toliko širi kao da je to sudbinska odluka. A u stvari nije ništa novo, to je stara pozicija većine zapadnih zemalja. Ali, stvara se atmosfera u javnosti, ili pokušava da se stvori pošto istraživanja i dalje pokazuju da je preko 80 odsto građana Srbije protiv tih sankcija. 

U tome prednjači opozicija, to je njen zadatak, ali se stiče utisak da ona to radi umjesto same vlasti. Tako je potpredsjednik Narodne skupštine Borko Stefanović iz Stranke slobode i pravde dao prijedlog rezolucije o uvođenju sankcija Rusiji. On čak kaže da je uvođenje sankcija Rusiji pitanje našeg interesa, a ne emocija, pitanje našeg ekonomskog opstanka, ali i pitanje časti i morala. Srbija, tvrdi on, ne može da bude na evropskom kontinentu, da traži da bude članica EU, a da ne uvede sankcije Rusiji. Sve iz priručnika NATO kursista. A u tim priručnicima nema mjesta za glas naroda, šta kaže narod.  Zapad je uništio bilo kakav demokratski duh Srbije. Stefanović je takođe zakazao video-sastanak članova Odbora Skupštine za spoljnu politiku čiji je predsjednik sa poslanicima takvog tijela Vrhovne rade Ukrajine.

Zašto to Srbija radi?

Istovremeno vlast tvrdi da Srbija neće uvoditi sankcije Rusiji jedino ako ne dođe do "stani-pani". Znači, ipak, možda. Predsjednik Vučić je ocijenio da Srbija ništa ne duguje Rusiji, ali se sjeća šta je Moskva uradila 2015. godine i kako Rusija i Kina čuvaju integritet Srbije u UN.

Ako je pratiti primjer sa Kosovom i Metohijom, i u pogledu sankcija Rusiji ne bi trebalo ništa isključiti.

Ali, mnoge stvari su se već desile. Na primjer, biotehnološke laboratorije u Srbiji su pod kontrolom Amerikanaca. Sele se iz Ukrajine. Tako je američki ambasador u Srbiji Kristofer Hil ovih dana prisustvovao uručenju američke nove biotehnološke opreme Institutu za molekularnu genetiku i genetičko inženjerstvo u Beogradu. Otkrio je takođe da su sljedeći cilj biotehnološke laboratorije i na Kosovu. Pa je rekao da situacija na Kosovu treba da se smiri kako bi i tamo mogli da se stvore uslovi za izgradnju biotehnološkog centra i razvoja i zato, sugerisao je, Kosovu treba dati "perspektivu međunarodnog položaja".

Naravno, mnogi će reći da je Srbija država i treba sama da odluči o svojoj sudbini, ali ovdje je problem što od sudbine Srbije zavisi i sudbina cijelog srpskog naroda. Zato bi taj srpski narod trebalo da ima svoj glas i u procesu slamanja i kapitulacije Srbije.

Da li je možda Srbija naivna, ali je u svakom slučaju prevarena. Ili je ipak riječ o projektu u kojem je zvanični Beograd saučesnik, dio projekta i čak autor mnogih ideja.

Sankcije su generalno vrlo osjetljivo pitanje. One su politički instrument ekonomskog rata, ali niko ne vodi računa o posljedicama. Sve sankcije prije svega kriminalizuju društva, a na stranu licemjerje onih koji ih uvode kao što su to sada zapadne zemlje u sankcijama protiv Rusije.

Na primjer, u procesu uvođenja sankcija na rusku naftu nastalo je velikom brzinom crno tržište na kojem oni koji su uveli sankcije nesmetano kupuju rusku naftu. Tako je već stvorena "flota u sjenci" koja prevozi rusku naftu. Tako se stvara kriminalna struktura koju je kasnije teško ukloniti. Trenutno je, koliko je poznato,  angažovano 1.027 tankera koji održavaju prodaju ruske nafte Zapadu. A prije svega Evropi, jer 5. decembra stupa na snagu odluka zabrane kupovine ruske nafte u EU preko mora, luka. Ali, i dalje će se kupovati ruska nafta, to je oko 1,4 miliona barela dnevno, koliko evropske rafinerije kupuju od Rusije.

Na primjer, Britanija, koja predvodi sankcije,  nastavlja da kupuje rusku naftu. Ali, preko trećih zemalja. Tako je objavljeno da je od početka rata u Ukrajini u britanske luke stiglo, koliko je poznato, a vjerovatno je i više, 39 tankera sa ruskom naftom. Vrijede više od 200 miliona funti. Ali, ta nafta je papirima deklarisana kao uvoz iz drugih zemalja. Tankeri tovare naftu u ruskim lukama, a onda ih, mahom u Grčkoj, pretovaraju u druge tankere, "operu"  se papiri i u Veliku Britaniju. Zvanično je objavljeno da je Britanija uvozila naftu iz Holandije, Estonije, Poljske i Belgije. Sve zemlje koje nemaju naftu. I onda tu naftu Britanija prodaje drugima,  mahom zemljama u EU.

To rade i drugi. Italija je čak na taj način povećala kupovinu ruske nafte, a u te poslove je krenula i Španija.  

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije