Događaj u Gradačcu, ali ne samo taj, nas otrežnjava i dovodi do suštinskog pitanja funkcionisanja aktuelnih sistema zaštite i podrške žrtvama nasilja u porodici.
Kakve to sisteme stvarno imamo kad na papiru sve funkcioniše, a u praksi imamo potpuni fijasko koji se mjeri brojem ubistava? Stalno se govori o efikasnom multisektorskom odgovoru na porodično nasilje i izgrađenom koordinisanom sistemu zaštite i podrške žrtvama nasilja, a dešavaju nam se ovakvi slučajevi. Nažalost, ovo nije ni prvi ni posljednji slučaj u nizu koji potvrđuje da nešto nije u redu sa sistemom bezbjednosti, tužilaštva, socijalne i zdravstvene zaštite žrtava porodičnog nasilja. Očito je da ništa nije onako kako nam se čini.
Nedavni događaji u Beogradu, Mladenovcu i Lukavcu govore da sistemi koji su tu da zaštite i pruže podršku građanima u slučajevima nasilja nisu sposobni da ispune ciljeve zbog kojih postoje. Zašto je to tako? Na ovo pitanje se može višeznačno odgovoriti. Ukoliko želimo biti konformisti i ne želimo se zamjeriti vladajućima reći ćemo da se takve stvari dešavaju, te da ne postoji niti jedan sistem koji može biti sto odsto siguran i koji može garantovati potpunu zaštitu žrtava nasilja, pa i porodičnog. Međutim, zar nas taj konformizam i nije doveo do beznađa u kome se nalazimo? Zar nam nije dosadilo stalno guranje pod tepih očitih problema za koje svi znamo, ali javno govorimo da je "car obučen". Dakle, treba se kloniti konformizma, te, ne pretendujući da se bude revolucionaran, pogledati problemu u zube i vidjeti gdje se griješi, kako bismo stvari doveli u red.
Nedavno sprovedeno istraživanje na temu Funkcionisanje sistema zaštite i podrške žrtvama nasilja u porodici tokom pandemije pokazalo je sve njegove slabosti. Naime, istraživanjem se došlo do mnoštva propusta koji su se desili tokom pandemije, a koji su bili direktna prijetnja ostvarivanju zaštite i podrške žrtvama nasilja. Nekako nam se lakše priviknuti na činjenicu da se propusti dešavaju u vanrednim situacijama, ali da se oni ponavljaju i u uobičajenim, normalnim situacijama, to je teško vidjeti drugačije nego kao ozbiljan problem funkcionisanja postojećih sistema zaštite i podrške.
Slučaj u Gradačcu je iznjedrio nekoliko ključnih činjenica koje upućuju na standardne probleme funkcionisanja sistema zaštite i podrške žrtvama porodičnog nasilja, bez obzira na njegovu prostornu lociranost.
Kao prvo, ubistvo se desilo u sredini u kojoj su postojali svi neophodni resursi za efikasno djelovanje institucija sistema (zakonska i pozakonska regulativa, protokoli o postupanju, službe i javne institucije zadužene za tu oblast, edukovani stručnjaci, mehanizmi koordinacije i multisektorskog djelovanja i dr.). Drugo, počinilac ubistva je bio poznat široj javnosti kao "opasan tip" i bio je evidentiran u institucijama kao osoba spremna na izvršenje krivičnih djela. Treće, problemi partnerskih odnosa koji su prethodili tragičnom događaju bili su dobro poznati institucijama sistema (policiji, tužilaštvu, centru za socijalni rad, zdravstvenoj ustanovi). Četvrto, žrtva je tražila intervenciju institucija, što znači da je sistem zaštite i podrške bio aktiviran čak četiri dana prije ubistva. Dakle, svi uslovi za preventivno djelovanje institucija su bili ispunjeni, ali do ubistva je ipak došlo. Šta je nedostajalo da se spriječi ovakav ishod događaja, te zašto sve to što sistem posjeduje nije funkcionisalo onako kako bi trebalo?
Treba konačno priznati da se odgovor na ova pitanja nalazi u postupanju onih koji su zaposleni i plaćeni da u ime institucija i države obavljaju poslove zaštite i podrške, a to su državni službenici i stručna lica. Nažalost, i u ovom slučaju se potvrdila ona izreka "sve je do ljudi". Kad kažemo da je sistem zakazao, tada moramo biti precizni i konkretni, znati da to nije nekakav, tamo negdje bezlični administrativni aparat, zakoni ili ustanove. Sistem čine ljudi koji stoje na njegovom početku, sredini i kraju. A kakve to stručnjake imamo u institucijama sistema? Ne želeći da morališem, ali očito je da plaćamo danak lošoj politici obrazovanja, zapošljavanja i kontrole u institucijama sistema. Da ne bude zabune "uvijek ima onih koji svoj posao obavljaju časno i pošteno", ali to nas ne treba sprečavati da jasno iznesemo ono što i vrapci na grani znaju: "Nešto škripi u državi Danskoj".
Kakav nam je sistem obrazovanja i kakve stručnjake proizvodimo? Kako se vrši njihova selekcija i zapošljavanje? Ko prolazi na konkursima? Kakvi su nam edukativni programi? Po kojim kriterijumima vršimo preraspodjelu radnih zadataka? Koliko su postojeći kapaciteti preopterećeni i koliko se zaposleni bave nebitnim stvarima? Postoji li funkcionalan sistem kontrole i odgovornosti? Ko nam vrši kontrolu i da li propusti u radu povlače odgovornost? Ko nam je na rukovodećim mjestima? Sve su to pitanja čiji odgovori mogu rasvijetliti situaciju u kojoj se nalazi sistem zaštite i podrške žrtvama porodičnog nasilja u Bosni i Hercegovini.
Dakle, u ovom slučaju očito su zakazali oni koje je država zaposlila i koji u ime države treba da zaštite žrtve porodičnog nasilja, te oni koji bi trebalo da budu sposobni i agilni u obavljanju svog posla za koje ih država plaća.
Međutim, ne treba zaboraviti ni društvenu atmosferu u kojoj se sve to dešava. Opšti konformizam, poltronstvo i potpuno odsustvo kritičkog pristupa u razumijevanju stvarnosti koje je sada na cijeni tjera ljude na površnost u radu i profesionalne propuste, čak i svjesne, a sve to kako se ne bi zamjerili lokalnim moćnicima, kako bi bili "na liniji", kako bi zaštitili sebe i svoju poziciju itd. I ovaj put, kao mnogo puta do sada, odgovorni tvrde kako su oni uradili sve što je do njih, da su ispoštovali sve zakonske procedure, da ne osjećaju nikakvu ličnu odgovornost i da se nije mogao predvidjeti takav ishod događaja. Dajte, probudimo se!
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.