Ako postoji jedna ozbiljna pouka koju smo mogli izvući nakon svega što se dešava u posljednje dvije godine, počev od pandemije kovida-19 pa do rata u Ukrajini, to je svakako potreba ozbiljnog, sistemskog i racionalnog pristupa najvažnijim državnim i nacionalnim temama.
Pri tom, dva navedena globalna problema, a pogotovo odgovori velikih sila na te probleme, jesu zapravo spoljna manifestacija onog ključnog i fundamentalnog, sistemskog defekta - globalnog manjka resursa. Čovječanstvo se suočava s nedostatkom pitke vode, kvalitetne hrane i energije. Ugroženi su globalna ekonomija, ali i sam opstanak pojednih naroda.
Nema, dakle, dovoljno resursa. Pored ovih materijalnih, evidentno je da, uprkos globalnom povećanju broja ljudi na planeti, nedostaje onih stručnih, pametnih i moralnih. O liderima da i ne govorimo - rezultati više izvršenih istraživanja u proteklih nekoliko godina pokazuju da na globalnom nivou postoji značajan deficit ljudi koji su sposobni da vode sisteme, odnosno da na različitim nivoima imamo sisteme koje vode ljudi bez liderskih sposobnosti.
Manjak resursa, liderstva, etike, stručnosti i vizije, uz ozbiljno poremećene opšte vrijednosti - zaboravite slobodno na dosadne političko-medijske analize problema u svijetu, ovi deficiti su u stvari razlog najvažnijih svjetskih problema.
Kad pričamo o Republici Srpskoj i našem narodu, moramo prihvatiti prostu i grubu činjenicu da postoji ozbiljna mogućnost da Srpska ostane bez ljudi u narednih 50 godina, da politički, institucionalno i ustavno bude razorena i prije toga, a da naš narod bude raseljen po bijelom svijetu. Sve što se dešava u proteklih 20 godina neumitno vodi ka takvom ishodu. Dio razloga je globalne prirode i teško da smo sami tu nešto mogli promijeniti, no ima i do nas.
Razvili smo dvije dominantne tehnike vođenja politike. U unutrašnem smislu, prva tehnika se svodi na grubu uzurpaciju moći, fingiranje poštovanja pravne države i procedura, zloupotrebu javnih resursa radi bezobraznog bogaćenja pojedinaca u sistemu vlasti i iseljavanje svih koji se ne uklapaju o ovaj obrazac. U vanjskom smislu, ova tehnika se svodi na neprestanu improvizaciju. Bez čvrstih programskih, ideoloških i strateških kamenova međaša, ova tehnika se mijenja na dnevnom nivou i prilagođava neprestano uticajima sa strane, bez bilo kakve realne ambicije da sama utiče na te vanjske faktore.
Kao reakcija na ovu prvu, "improvizacijsku politiku", čiji smisao je bogaćenje njenih aktera radi zadovoljavanja njihovih brojnih kompleksa, vremenom se razvila druga tehnika, odnosno "eksces politika". Takođe bez državničkog sadržaja kao i prva, ova druga tehnika podrazumijeva neprestano bavljenje greškama one prve. Te greške su toliko brojne, ozbiljne i tragične, te zbog toga nije ni moguće baviti se bilo čim drugim ako se stalno prati šta radi takva politika. "Eksces politika" reaguje na dnevne budalaštine "improvizacijske politike", bez svijesti, a kamoli volje, da kreira alternativnu, državničku politiku koja će na realan i utemeljen način odgovoriti na izazove s kojima se Republika Srpska i njen narod suočavaju.
Kako ja vidim stvari, Republika Srpska i njen narod više nemaju čemu dobrom da se nadaju s ove dvije politike, u globalnim uslovima kako su prethodno opisani. Vrijeme je za reset. Vrijeme je za državničku i nacionalno odgovornu politiku, čiji osnovni elementi su sljedeći:
• Reafirmacija vladavine prava i institucija koje, sem demokratski izabranih političara na izborima, po dubini treba da vode najstručniji i najsposobniji ljudi izabrani na transparentnim konkursima, umjesto podobnih odabranih političkim kombinacijama.
- U narednih 10 godina obrazovati i kreirati 100 lidera u politici, privredi i pravosuđu, koji će reformisati sistem po dubini i civilizacijski Republiku Srpsku transformisati u uređenu i modernu zemlju s tržišnom ekonomijom sa snažnim socijalnim korektivnim mehanizmima.
- Društveni razvoj bazirati na znanju i afirmaciji izuzetnosti. Moderne informacione tehnologije, turizam i proizvodnja organske hrane će biti naše strateške privredne grane i u njih ćemo najviše ulagati. Pored obrazovanja, naravno.
- Transformacijom i restrukturisanjem javnih preduzeća, umjesto bunara bez dna koji troše novac i služe za uhljebljavanje partijskih aktivista i tendersko bogaćenje tajkuna bliskih politici, stvoriti moderne profitne jedinice koje će, s profesionalnim menadžmentom, izvršavati na ekonomičan način svoju javnu funkciju. Konkretan primjer: umjesto dozlaboga neuređenih "Pošta Srpske2, u kojima se u administraciji smjenjuju ko će sjesti za računar jer ne mogu svi stati u kancelarije, a pri tom poštari ne mogu stići izvršiti sve svoje redovne obaveze jer ih je malo, stvoriti modernu korporaciju s više organizacionih cjelina. Jedna bi bila Postbank, banka čiji bi većinski akcionar bila Republika Srpska preko "Pošta Srpske", a u čijem vlasništvu bi bile i ozbiljne domaće i regionalne komercijalne banke. U Postbanci RS a.d. bi bila deponovana značajna javna sredstva, preko nje bi "Pošte Srpske" mogle obavljati poslove koje sad ili ne mogu da rade ili rade preskupo (npr. poslovi platnog prometa). Sa profesionalnim i ozbiljnim menadžmentom ova banka bi bila okosnica privrednog razvoja i transformacije Srpske u društvo kakvo je prethodno opisano. S druge strane, kroz stratešku dubinsku saradnju s "M:telom", "Pošte Srpske" bi se transformisale u ozbiljnu kompaniju koja na najbrži i najekonomičniji način obavlja usluge dostavljanja pošiljki, ali i obavlja određene telekomunikacione usluge.
- U poremećenim međunarodnim odnosima, s ozbiljno narušenim globalnim poretkom koji je postojao od završetka Drugog svjetskog rata, naša politika ipak mora biti zasnovana na poštovanju međunarodnog prava, koliko god ono bilo ranjivo. Princip je princip i mi njega treba da se držimo, jer smo tradicionalno kao narod svoju politiku zasnivali na poštovanju međunarodnog prava. Srbi nikad nisu unilateralno kršili međunarodno-pravne regule i tog principa ne treba da se odričemo. U tom smislu, u situaciji kad je predsjednik Makron jasno poručio da proširenja Evropske unije neće sigurno biti u narednih dvadesetak godina, Republika Srpska treba da afirmiše svoje odnose sa zemljama opredijeljenim ka poštovanju međunarodnog prava, afirmaciji dijaloga i inkluzije. Politika isključivosti i sukoba nije i ne smije nikad biti naša politika. Zemlje koje prihvataju međunarodno pravo, dijalog i razumijevanje biće naši partneri, a da nerezonski i bezuslovno ne stvaramo bilo kakva savezništva od kojih praktično nemamo ništa. U tom smislu, one poruke koje danas šalju Kina, Turska i Francuska u vezi s ratom u Ukrajini i razlozima koji su do njega doveli, zapravo jesu poruke koje i Republika Srpska treba da ponavlja. Sa zemljama koje stoje iza takvih stavova treba da jačamo bilateralnu saradnju.
- Što se tiče BiH, ona za Republiku Srpsku treba da bude instrument našeg snaženja i jačanja naših regionalnih političkih kapaciteta. Sve prethodno navedene tačke ove politike zapravo jesu komponente politike praktično nezavisne Republike Srpske unutar međunarodno priznate BiH. BiH za nas nije klasična država, još manje nacija: BiH je za nas okvir i etapa. Etapa ka potpunoj emancipaciji našeg naroda i zemlje, a naša zemlja je Republika Srpska, zemlja svih njenih ljudi bez obzira na nacionalnu, vjersku, ideološku ili bilo koju drugu pripadnost. Ta emancipacija ne mora nužno da vodi i ka formalnoj nezavisnosti Republike Srpske, ali samo pod uslovom da i Federacija BiH, odnosno njeni unutrašnji faktori, prihvate BiH kao ekonomski integrativni okvir sa spoljnim formalnim suverenitetom - i ništa više od toga. Ako tu postignemo stabilan i održiv konsenzus, takva BiH nije sporna.
Ova državnička i nacionalno odgovorna politika više nije samo stvar teoretisanja. Ovo je primarno naša nasušna potreba kako bismo opstali. No, kroz sve ono što pokušavam da radim u politici, a to je nepristajanje na klijentelističko shvatanje politike, prezir prema građenju političke baze na incidentima, neprestan rad na smanjenju i ukidanju nelegalnih finansijskih opterećenja za narod, insistiranje na punom poštovanju zakona, zaštitu prava obespravljenih i, konačno, pametnom i pravnom odgovoru na nepravne i bahate poteze onih koji ne žele Srpskoj dobro - a pogotovo kroz ono što rade mnogi ljudi za koje se još dovoljno i ne zna, mislim da naša zemlja ima bolju budućnost.
Radimo zajedno, ovo je cilj. Idemo ka njemu. Moramo, zbog svoje djece, ali i zbog žrtava koje su podnijete u prošlosti za ovaj cilj.