Dana 25.5.2021. godine, Narodna skupština Republike Srpske usvojila je šest zakona kojima se povećavaju plate u zdravstvu, obrazovanju, kulturi, pravosuđu i policiji.
Takođe, Narodna skupština Republike Srpske usvojila je i Zakon o izmjenama Zakona o porezu na dohodak i Zakon o dopuni Zakona o doprinosima, i svi su usvojeni po hitnom postupku. Na taj način, usvojeni su prijedlozi predlagača da povećanje plata u zdravstvu bude šest odsto, a ostalim pet odsto te će sve plate imati i dodatno povećanje po osnovu povećanja dohotka koji je neoporeziv.
Naposljetku, povećaće se iznos najniže, zagarantovane plate u Republici Srpskoj, koja će od juna iznositi 540,00 KM.
Ne vjerujem da postoji ijedan radnik u Republici Srpskoj kojeg navedene odluke nadležnih organa neće bar malo obradovati, jer će njihovo sprovođenje neposredno uticati na povećanje raspoloživog dohotka (uz pretpostavku da inflacija neće kompromitovati to povećanje).
Kao što ne vjerujem da postoji ijedan radnik u Republici Srpskoj koji će smatrati da je ovo povećanje dovoljno za dodatno podmirenje redovnih mjesečnih potreba i obaveza.
Ipak, vjerujem da će određeni broj radnika, ne u značajnom broju i procentu, ovo povećanje prihoda iskoristiti za "smicanje para sa strane", tj. za uvećanje postojeće štednje.
Prilično sam siguran da ovo povećanje neće, ili bar ne u značajnom obimu, podstaći pojedince da počnu štedjeti taj upravo uvećani dio raspoloživog dohotka (ili neki niži iznos) za buduće dane, onda kada ne budu radili i kada im se prihodi značajno umanje.
Lako se može zaključiti da su mnoge odluke pojedinca (često i kolektiviteta) emotivne, pa su tako lišene i objektivnog sagledavanja njihovih efekata.
I to je lako objašnjivo: živimo sad, a ne sutra, ne možemo (ili nećemo i ne želimo) znati šta će biti sutra, i, u konačnici, šta je život ako nije zadovoljenje potreba, za šta su nam pare često neophodne.
Manje-više, svi volimo pare, a kad nešto (ili nekog) volimo, često nismo u stanju racionalno pristupiti donošenju odluka i nastupi suženje svijesti.
Recimo, teško da većina osoba, kada se zaljubi u nekog, prioritetno razmišlja o tome da li taj neko ima iritirajuće navike (ostavljanje čarapa na podu, cijeđenje paste za zube sa polovine tube, permanentno odgađanje obaveza i sl.). Vremenom, takve stvari isplivaju na površinu i ne može ih ljubav tako lako pokriti; naprotiv, mogu i kompromitovati ljubav, ili bar nastupi revizija odnosa.
Kada je riječ o ljubavi prema parama, tu je situacija mnogo jasnija: para ćemo imati ako štedimo. I obrnuto, ne postoji realna mogućnost da ih imamo ako ne štedimo. Pošto u klasičnoj ljubavi dvije osobe (obično) različitih polova matematika ne igra presudnu ulogu, u ljubavi prema parama ta egzaktna naučna disciplina može da odigra odlučujuću ulogu da ta ljubav bude još veća i postojanija.
Svakako je pozitivna stvar što se može izračunati i odrediti, bar približno, iznos kojem svako teži da ima u budućnosti i da je zasnovan na realnim osnovama, pa da napravi svoj plan štednje u budućnosti i za budućnost i da ga se pridržava (a to može biti izdvajanje baš ovog neočekivanog iznosa povećanja plate na mjesečnom nivou za svoju ličnu štednju).
Naravno, realnost i izvjesnost znaju ubijati fantazije i očekivanja. Tako nešto nije najsjajnije u interpersonalnim odnosima, ali kada su u pitanju lične finansije, sigurnije je napustiti fantaziranja da će sutra biti bolje i posvetiti se objektivnijem planiranju, kada ni sad nije katastrofalno loše. Zarađujemo da bismo trošili, samo je pitanje kada trošiti. I da li sve potrošiti odjednom, odmah i sad.
Fantaziranje jeste neka vrsta nerealnog planiranja, planiranja zasnovanog na često neutemeljenim osnovama. Recimo, biće nam bolje u budućnosti, imaćemo više para i sl., su iskazi koji, na prvo slušanje, ne zvuče nerealno. Međutim, ako nismo detaljno isplanirali tu svijetlu budućnost i povećanje prihoda (na koje često i ne možemo uticati), i ako znamo da nas u budućnosti čeka starost koja ne asocira ni na kakvu svjetlost, onda je u pitanju samo strah od promjene svojih štetnih obrazaca ponašanja po pitanju štednje.
Naći uzročno-posljedičnu vezu između svojih odluka donesenih u prošlosti ili sadašnjosti sa njihovim efektima u budućnosti nije lako, jer ipak svi volimo sebe i želimo biti nepogrešivi, ili bar imati taj privid da nismo pogriješili. Kad bi se napravila paralela između štednje i odgajanja djeteta/djece, moglo bi se doći i do sljedećeg zaključka: očekivati da imamo pare, a da ne štedimo je ekvivalentno našem iznenađenju zašto naša djeca toliko vremena provode na mobilnim telefonima i sadržajima koji se tamo nude, zaboravljajući da smo im upravo mi, samostalno i bez prisile, pri čistoj svijesti i pameti, dali u ruke te uređaje da bismo kupili malo vremena za sebe, ne nudeći tada svojoj djeci neke, iz sadašnje perspektive, korisnije sadržaje.
U doba kada smo im dali telefon u ruke, imali smo druge prioritete i nismo razmišljali da će im se telefoni baš toliko svidjeti. Dakle, suženje svijesti je nastalo tada iz ljubavi prema vremenu i sadržajima koji su nam tad pružali trenutna zadovoljstva.
Ko treba da vuče konce, ko za nas da donosi odluke? Niko neće umjesto nas ustati svako jutro. Često se najljepše uspomene kreiraju kada se nema svijesti o posljedicama, osim kad je u pitanju štednja.
Život nije trka, svako dođe na cilj u svoje vrijeme. Slično je i sa štednjom.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.