Investicije su u pravilu dobre. Najbolje su kada su efikasne - produktivne. Na kratak rok stimulišu unutrašnju tražnju, a na dugi rok popravljaju faktorsku produktivnost. Koliko su dobre, možemo steći utisak o upotrijebljenosti instaliranog kapaciteta (eng. capacity utilisation). Potreban instalirani kapacitet se upotrebljava, bespotreban ne. Za BiH ovaj podatak nije poznat. U Hrvatskoj je oko 70%, u Sloveniji približno 80%. Naš trenutni ekonomski sistem karakteriše nivo koji je prije ispod 50% nego iznad (pretpostavka autora). Efikasnost investicija se ogleda u odnosu troškova koje generišu, troškova održavanja i rezultata koje daju. Na kratak rok, kada su u fazi aktiviranja, proizvode troškove koji imaju efekte na ekonomiju. Kada se grade kuća, most, auto-put ili kanalizacija potrebno je nabaviti materijal koji se efektuira potrošnjom, utroškom radnih sati radnika na objektu izgradnje i opreme koja se koristi prilikom izgradnje. To se metodološki evidentira u ekonomskoj aktivnosti za tu godinu. Nakon toga ove investicije je potrebno održavati, a često su troškovi održavanja veći nego ekonomska korist. Mnogo neefikasnih investicija veže resurse, ograničava prostor ekonomskog djelovanja i loše su za ekonomski sistem.
Investicije mogu biti iz javnog i privatnog izvora, mogu biti materijalne i nematerijalne. Trendovi ukazuju na smanjenje javnih, a povećanje privatnih, a civilizacija sve više zagovara nematerijalne u odnosu na materijalne. Posmatrajući privatne investicije, a jedna od najbitnijih životnih je obezbjeđivanje doma, možemo zaključiti da, ukoliko je četvrtina stanova u BiH prazna, ili izraženo brojem 26 miliona kvadratnih metara, one nisu efikasne. Ukoliko pretpostavimo da je kvadrat nekretnine u izgradnji u prosijeku 500 KM, tada dolazimo do iznosa od 13 milijardi KM. Ukupni kapital svih elektroprivreda u BiH iznosi pet milijardi KM. Nameće se zaključak da dvije i po elektroprivrede u BiH stoje "onako". Javne investicije teško da mogu biti efikasnije nego privatne, jer u BiH žive isti ljudi koji upravljanju privatnim i javnim investicijama i imovinom. Stepen spoznaje, intelektualni kapacitet, približno je isti na kolektivnom nivou. Upoređujući efikasnost javnog i privatnog resursa trebalo bi da imamo iste aršine. U narednom periodu raspravljaće se u javnosti i stručnim krugovima o efikasnosti ova dva - naročito u obliku javnih preduzeća, pa bi jedno drugo trebalo da posmatraju u ogledalu. U međuvremenu, vratimo čitalačku pažnju ideji ove kolumne. Vjerovali ili ne, mi živimo u ekonomskom sistemu koji je rekorder po javnim investicijama u Evropi. Čitaocima ove kolumne možda će biti novost da je Bosna i Hercegovina u periodu 2000-2017. godine imala kumulativne javne investicije na nivou 105% BDP-a. Rekorder u okruženju. Rekorder u Evropi. Bolja od Estonije, koja je na nivou 95%. Strukturu javnih investicija najčešće određuju kreditori, jer BiH nema unutrašnju štednju koja bi se aktivirala u dovoljnoj mjeri da podrži investicije. Kreditori podržavaju ono što je u njihovom mandatu. Najveći su Svjetska banka, EIB, EBRD i MMF. To su najveći vlasnici naših inostranih dugova. Za projekte u prethodnom period najviše možemo njima zahvaliti, kao i na dostignućima trenutnog ekonomskog sistema. Da bi se učinile efikasnijim, u BiH je formirana tzv. baza PIMIS (engl. Public Investment Management Information System). Zaključno sa 9. februarom 2021. godine ukupna vrijednost kandidovanih projekata iznosi 29 milijardi KM. Rezultat dosadašnjih javni investicija je rekordna vrijednost infrastrukture na Balkanu i jedna od većih u svijetu. Procijenjena vrijednost domaće infrastrukture iznosi 127% BDP-a, dok je prosijek u svijetu oko 70%. Na jednu KM domaće infrastrukture BiH kreira 0,78 KM BDP-a, dok je recimo rekorder u okruženju Hrvatska, koja sa jednom kunom kreira 1,98 kuna BDP-a. Održavanje infrastrukture košta, tako da ukoliko imamo duplo više infrastrukture nego što nam treba - imaćemo duplo veće troškove njenog održavanja. Dobro je ukoliko je dugoročno opredjeljenje da se održavanje domaće infrastrukture iskoristi za programe zapošljavanja, smanjenje siromaštva ili generisanje kulta rada u BiH.
Kada se razvija ekonomski sistem, tada se ekonomija "formatira" s potrošnje, gdje najveću ulogu ima privatna potrošnja prema investicijama. Ovo je trend koji će biti prisutan imajući u vidu javna dokumenta međunarodnih kreditora i opredjeljenje domaćih politika. Da li možemo očekivati drugačije efekte radeći stvari na isti način? Odgovor na ovo pitanje dao je Ajnštajn definišući glupost kao očekivanje da se radeći iste stvari na isti način mogu očekivati drugačiji rezultat. Ajnštajna su u svijetu smatrali pametnim, ali kada su ga pitali kako se osjeća najpametniji čovjek na svijetu, odgovorio je da to pitanje postave Nikoli Tesli.
Genezu zagovoranja izgradnje puteva i ulaganja u putnu infrastrukturu kao eliksir za ekonomiju možemo pronaći u Kini i ekonomskom sistemu koji je u prethodnih 40 godina izbavio Kinu iz zone siromaštva s vizionarom i liderom Deng Xiaopingom. On je spajajući tri pokrajine u Kini putevima spojio pokrajinu s resursima sa pokrajinom u kojoj su živjeli ljudi i pokrajinom koja je imala izlaz na more. Na ovaj način spojio je rad, kapital i tržište, a faktorsku produktivnost je povećao jer je faktore proizvodnje spojio i ubrzao. Na osnovu ovih lekcija, uporedo s lekcijama Maršalovog plana, Kejnzijanske škole i zdrave logike prošlog vremena zagovaraju se investicije. Pišu se radovi na tu temu s modelima razvoja u kojima se na osnovu karakteristika različitih zemalja određuje tajni sastojak - "eliksir" - za ekonomske sisteme i bržu konvergenciju dohodaka. Iako pojedini modeli objašnjavaju do četvrtine pojave povezane s ekonomskim rastom, oni postaju dogme i pravac zagovaranja. Ostatkom neobjašnjene pojave trenutno se slabo ko bavi. Rezultatima prošlih modela gotovo niko, budućih malo ko. Mnoge zemlje nisu imale i neće imati željene efekte. Balasti promašenih investicija dugo mogu biti ograničavajući faktor ekonomskom rastu, a često postaju spomenici ljudskoj gluposti. To nije karakteristika samo Balkana, to je univerzalna karakteristika ljudskog delanja. Razlog zbog kojeg su negdje i nekada ekonomske investicije efikasne treba tražiti u otvorenosti današnjih ekonomija. Kina je u momentu razvoja bila zatvorena, i dan-danas je prilično zatvorena, ali istorijski gledano i učešće živog rada u investicijama je različito. Otvorenost ili zatvorenost ekonomskog sistema se mjeri učešćem trgovine (zbira uvoza i izvoza) u odnosu na BDP. Tako je otvorenost Kine 36%, dok je otvorenost ekonomije SAD 26%. Dva ekonomska giganta imaju prilično zatvorene ekonomije - prosijek svijeta je u 2019. godini iznosio 60%, ali ovi ekonomski sistemi imaju ogromnu unutrašnju tražnju, jer imaju 1,4 milijarde odnosno 328 miliona stanovnika te mogu priuštiti taj luksuz, a sila svakako pomaže. Nisu iste karakteristike ekonomije, nije isto vrijeme, različit je prostor, ali i kult prema radu. Podatak da je 1970. godina otvorenost ekonomije u prosjeku iznosila 27% ilustruje prethodnu činjenicu.
Takođe, prije 80 godina izgradnja auto-puta je imala različito učešće rada i kapitala nego danas. Lopatu i kolica zamijenili su bageri i kamioni. Rad je zamijenio kapital. Interesantan primjer istorije je iskustvo Njemačke. Tadašnji guverner Rajhsbanke dr Hjalmar Šaht uspio je njemačku nezaposlenost da smanji za trećinu samo jednim potezom - uključujući radnike u izgradnju auto-puta koji je finansirala Rajhsbanka. Drugim riječima, Centralna banka Njemačke je finansirala javne radove, gdje su bili angažovani radnici, koji su svoje nadnice odmah trošili i na taj način multiplikatorski efekat investicija je bio mnogo veći nego očekivani današnji. Isti program danas ne bi imao ni približno iste efekte. Kada bi neko dovoljno luckast danas predložio i imao dovoljno hrabrosti da sprovede ideju kojom bi Centralna banka BiH kreditiranjem budžete u BiH uspostavila programe zapošljavanja mladih u dobi od 15 do 24 godine, a kojih se procjenjuje da ima 470.000 prema popisu iz 2013. godine, u iznosu od 600 miliona KM imalo bi slične i bolje efekte. Izvor programa treba da bude strukturisan na način dovoljno dug da njegovo servisiranje ne ugrozi budžete, a kamatna stopa da zadovolji očekivane kreditne gubitke uvećana za profitabilnost dovoljnu da ne naruši aranžman valutnog odbora. Pitanje kredibiliteta ideje vraćanja ovog kredita bi se moglo ojačati budućim suficitima javnih budžeta i pozitivnim efektima ovih investicija na ekonomiju.
Međutim, pored finansiranja materijalne infrastrukture, potrebno je finansirati nešto drugo ukoliko se žele slični ili bolji multiplikatorski efekti. U trenutnim programima javnih investicija domaćih autoriteta uz podršku stanih kreditora preko 95% investicija odlazi na finansiranje materijalne infrastrukture. Iako je komparativna prednost ove zemlje ljudski kapital, prema posljednjim zvaničnim podacima više od 2,6 milijardi radnih sati u BiH se godišnje gubi od strane radno sposobnog stanovništva. Kada bismo približili uključenost radno sposobnog stanovništva na nivo prosjeka zemalja sličnog stepena razvoja, ekonomski sistem bi dobio dodatnih 950 miliona sati. Na stvaranje trenutnog BDP-a se troši 1,6 milijardi sati godišnje.
Potrebno je finansirati nešto novo, drugačije, efikasnije, vitalnije i dugoročnije. Pojam koji asocira na drugačije, efikasnije, vitalnije i dugoročnije svakako je - mladost. U narednom periodu potrebno je sve više investicijama zagovarati ono što je bitno mladima, te aktivnosti i rad platiti i do vikenda većina tog novca završava u ekonomiji. Većina onih koji su radili tokom mladosti zna kako je vikend veoma stimulativan za potrošnju i prijetnja ličnoj budžetskoj štednji. Istovremeno pozitivni efekat ovog programa bio bi stvaranje kulta rada u BiH. Koliko je prisutan kult rada u BiH, može svaka porodica zaključiti, a na kolektivnom nivou svakako ilustruje podatak da je participacija radno sposobnog stanovništva na tržištu rada 46%. U rangu je Somalije, Iraka, Sirije, Egipta, Jemena - u 10% najlošije plasiranih. Mladima su danas bitniji čistija životna sredina, biciklistička staza, mobilnost, društvene mreže, digitalni identitet, vještine kritičkog razmišljanja, rješavanje problema, socijalizacija, nego materijalizam, status, luksuz, kapitalizam, globalizacija. Iako ova generacija trenutno ekonomski ne doprinosi, ona je ta koja će vraćati buduće dugove i biti efektivna unutrašnja tražnja. Pitanje ovih prostora, političara, lidera i društvene elite je da li će oni ostati ovdje ili otići. To više zavisi od njih nego od nas, malo starijih. Možda pitanje šta im treba ne bi bilo loše. Dosad su ekonomski razlozi definisani kao mnogo bitni i opredjeljujući. Struktura budućih investicija svakako je koristan saveznik u kreiranju ambijenta za njih, ali i nas buduće penzionere.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.