Kolumne

Iz krize u krizu

Iz krize u krizu
Foto: N.N. | Iz krize u krizu

Zaista je teško razumjeti politiku današnjeg Zapada, koji uporno ponavlja pogrešne procjene i nepromišljene odluke i upada u začarani krug grešaka koji bi na kraju mogao dovesti do stvarne katastrofe. Jer, iz ugla običnog, ili normalnog, čovjeka prosto je nevjerovatno da društva sa tako bogatim iskustvom, nije važno dobrim ili lošim, ali bogatim, slijede tako snažnu liniju samodestrukcije. U takvom ambijentu može, nažalost, svašta da se očekuje.

Ima, naravno, još dovoljno pametnih i razboritih ljudi na Zapadu, ali oni jednostavno ne mogu da dobiju pristup javnoj komunikaciji, a ako neko, nekim slučajem, i dobije šansu da javno nešto kaže, vrlo brzo bude izložen ruglu i medijskim napadima pa onda ili izbjegava da ponovo govori ili biva bukvalno zabranjen. U mnogo čemu, u toj samodestrukciji, savremeni Zapad podsjeća na ponor Sovjetskog Saveza.

Osnovna nevolja je to što Zapad jednostavno nije spreman da prihvati novu realnost, stvaranje novog svijeta u kojem on više nije dominantan. Bez dominacije, međutim, nema ni pljačke bogatstava drugih zemalja i to je osnovni problem. Ali, to je nezaustavljiv proces.

Umjesto razumijevanja, Zapad pribjegava staroj gubitničkoj političkoj praksi neprestanog izazivanja kriza kojima se onda nastoje prikriti stvarni problemi, a u stvari najčešće neuspjesi. Tako i u ovom vremenu, poslije Ukrajine, Amerika je krenula na Kinu pa da bi se i ta nepromišljena odluka prikrila od javnosti, aktivirana je sada već vječito dežurna priča: izraelsko bombardovanje Palestinaca u pojasu Gaze.  

Naspram te osnovne "logike" postalo je jasno da je Kina glavni ratnički cilj Amerike. Predsjednica Predstavničkog doma Nensi Pelosi ipak je posjetila Tajvan iako se Kina odlučno tome protivila. To se sada medijski predstavlja kao pobjeda Amerike nad Kinom. Možda bi se u ovoj fazi to i moglo tako tumačiti, ali to je samo jedna faza i neizvjestan je dalji razvoj. Prije posjete Amerika je insistirala na intenzivnim tajnim diplomatskim pregovorima i na neki način bi se zaista moglo reći da je Kina prevarena. I to nije prvi put. Naime, treba podsjetiti, Kina je još 1993. postigla dogovor sa Tajvanom o blagovremenom mirnom ujedinjenju, a potom i tri sporazuma, kako se to diplomatski zove kominikea, s Amerikom o statusu Tajvana, kao i to da Tajpej ne mogu da posjećuju visoki zvaničnici Vašingtona nego samo turisti i poslovni ljudi. Nensi Pelosi je formacijski treća ličnost američke administracije, a s njom su bila i četvorica kongresmena vezanih za obavještajne poslove. Ono što je sigurno jeste da je ta posjeta početak direktne konfrontacije Amerike i Kine i to će potrajati.

Kina je maksimalno zaoštrila retoriku i pokrenula je petodnevne vojne vježbe u vodama Tajvanskog moreuza i to sa bojevom municijom. To što Kina nije uspjela da spriječi posjetu Amerikanaca je, budući da se tumači kao pobjeda i da su Kinezi popustili, dalo Amerikancima povod da vjeruju da su jači i moćniji od Kine. A Kina upravo to i želi, jer u Kini važi njen stari princip da "neprijatelja treba udariti tek onda kada on misli da je najjači". A u ovoj fazi kineski lideri situaciju sa Tajvanom prije svega koriste za mobilizaciju domaćeg stanovništva i stvaranje javnog mnjenja za skoro neizbježni oružani sukob.

Poslije posjete Kina je suspendovala saradnju sa Amerikom na mnogim poljima, od vojne saradnje do borbe protiv kriminala i klimatskih promjena.

Amerika sada planira da u sukob s Kinom uvuče i svoje saveznike i, naravno, NATO. Očekuje se da će prva biti Britanija i već je najavljena slična posjeta Tajvanu njenih visokih zvaničnika. To bi trebalo da bude demonstracija da Amerika i njeni saveznici priznaju nezavisnost Tajvana od Kine. Pored Japana i Južne Koreje, Amerika sada u taj sukob uvlači i Evropu. To bi, poslije nepromišljenih i, zašto da se ne kaže, suludih antiruskih sankcija, za Evropu značilo nepopravljivu ekonomsku štetu, jer koliko je Stari kontinent energetski i sirovinski zavisan od Rusije, još više tehnološki zavisi od Kine.

Odnosi Kine i Amerike nepovratno su oštećeni i samo će biti nastavljeno zaoštravanje. Oružani sukob izgleda neizbježan iako Amerika nema dovoljan kapacitet za rat, a Kina se očigledno za takav razvoj događaja priprema.

Uprkos zapadnom uvjerenju da je Amerika sada u prednosti, utisak je da se Vašington ipak uplašio te avanture. I onda je, prije svega za domaću javnost, kako bi potisnuo bilo kakvu raspravu, aktivirao "dežurni problem" Izraelaca i Palestinaca. Izrael je ponovo pokrenuo granatiranje pojasa Gaze i to je sada glavna vijest. Navodno protiv grupe Islamski džihad, koja je dio pokreta Hamas, a koji je opet, što je javna tajna, pod kontrolom Vašingtona i CIA. I to je takođe nepromišljen potez, jer Amerika nije više odlučujući faktor na Bliskom istoku i Izrael će na kraju biti gubitnik. I Palestinci su zbog veza sa CIA u novom ambijentu slabljenja američke moći na Bliskom istoku izgubili simpatije arapskog svijeta, a i šire međunarodne zajednice.

I usred tog haosa američki predsjednik Bajden je pobjegao od javnosti, jer, navodno, ponovo ima koronu. A mediji istovremeno plasiraju priče koje, navodno, potiču od Bajdenove supruge kako je ona zabrinuta za njegovo zdravlje zbog lošeg političkog rejtinga, zbog optužbi da je star i bolestan kao i kritika na račun spoljne politike, uključujući i Ukrajinu. Mediji takođe plasiraju priče kako je u lošim odnosima sa predsjednikom Ukrajine Volodimirom Zelenskim. Da li bilo ko može da povjeruje u te priče, ali one su ipak signal da će za sve ono što se događalo u Ukrajini Vašington optužiti Zelenskog. To je, međutim, besmisleno i djetinjasto.

Na Zapadu nema relevantnih političkih diskusija o onome šta se događa pa se politika preselila u medije i zato je u nekoj mjeri zaista važno šta pišu ti mediji. Uprkos kontroli medija i neizvjesnosti daljeg razvoja američkih ratničkih avantura, u Evropi su prvi put primjetni i glasovi protesta. Tako francuski "Figaro" piše da je najugroženija Njemačka, jer je njen kompletan ekonomski sistem zbog antiruskih sankcija u opasnosti, što bi moglo da "stavi tačku na hegemoniju Njemačke u EU". To je kraj njemačke dominacije. Mnogi se nadaju da bi mjesto lidera EU mogla da zauzme Francuska, ali ona objektivno nema kapaciteta za to. Nju koče ogroman spoljni dug, trgovinski deficit i napuštanje industrije. U stvari, neće više biti EU kakva je bila, jer će većina zemalja prije svega gledati samo sebe.

I u Americi se sada sve češće i otvorenije priznaje da je Ukrajina samo sredstvo i da sve ono što Zapad radi u toj zemlji nema nikakve veze sa Ukrajinom. Uticajni Robert Kaplan u tekstu za agenciju Blumberg tvrdi da "stvar nije u Ukrajini, jer se tamo ne borimo za demokratiju. Ukrajina je godinama bila i ostaje slab, korumpiran, institucionalno nerazvijeni otpad demokratije". Zapad preko Ukrajine pokušava da odbrani sebe i svoj takozvani liberalni sistem.

Britanski "Gardijan", koji je glasilo jednog dijela "duboke države", ocjenjuje da su "antiruske sankcije najnepromišljenija i najkontraproduktivnija odluka Zapada u novijoj istoriji". Dok se Rusija izborila sa sankcijama i bilježi rast društvenog proizvoda, Zapad ulazi u recesiju. Ali, niko ne smije javno da se pobuni jer, kako primjećuje "Gardijan", "atmosfera u zapadnim zemljama je i dalje takva da biva žigosan svako ko posumnja u ispravnost kursa protiv Rusije".

Zapad, međutim, upozorava britanski list, mora biti spreman da ipak odstupi. Jer, svojom bezuslovnom podrškom Ukrajini i Tajvanu Zapad ulazi u rizik velikog konflikta sa Rusijom i Kinom.

Ali, ipak se pojavljuju i građanski protesti. U Holandiji su praktično ugušeni protesti poljoprivrednika, ali sve su češće demonstracije u Njemačkoj, zemlji koja je najviše pogođena antiruskim sankcijama. U Berlinu su se na prošlonedjeljnim protestima čule i parole "Ustanak" i "Građanski rat". Protesti se narednih dana očekuju i u Saksoniji i Bavarskoj.

Da li su, međutim, masovni protesti u ovom vremenu uopšte i realni? Kako sada izgleda, nisu vjerovatni u dogledno vrijeme. Raspoloženje javnosti postoji, ali nema ko da ih organizuje. Nema te političke snage u Evropi koja bi mogla da iskorači, svi politički pokreti i partije su i dalje pod američkom kontrolom.

I šta bi sve to moglo da znači za srpske zemlje i takozvani zapadni Balkan? Ako se nastavi sa već navedenom praksom da se problemi prikrivaju izazivanjem novih problema, onda postoji vjerovatnoća da bi Zapad mogao da oživi i balkanske probleme. Uz to, treba imati na umu da Amerika zaoštrava odnose prije svega sa Rusijom i Kinom, a to su zemlje bliske saveznice Srbije i srpskog naroda.

Šest američkih senatora pokrenulo je inicijativu da NATO okupira Bosnu i Hercegovinu ako Rusija u Savjetu bezbjednosti blokira nastavak mandata vojne misije Evropske unije EUFOR, u novembru ove godine. To je i priznanje da Amerika EUFOR smatra samo kao podizvođača NATO radova i da to nije misija EU.

I, naravno, oni tvrde da se na taj način bore protiv uticaja Rusije i Kine, ne samo u Bosni i Hercegovini, nego i na cijelom zapadnom Balkanu.

Još jedna demonstracija nevjerovatne bahatosti i arogancije onih koji su vlast u Americi. Sa kojim pravom im to uopšte pada na pamet i kako bi to uopšte NATO mogao da okupira jednu zemlju i zašto? Valjda zato što većina njenih građana ne želi da budu podanici američke kolonije i da prihvate nebuloze zapadne birokratije.

Druga su, međutim, vremena i potpaljivanje starih problema nije više efikasno, to je samo gubljenje vremena, ali srpske zemlje, uprkos tom novom vremenu i drugačijim savezništvima, treba da imaju u vidu i takav razvoj krize.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije