Put od Banjaluke do Beograda, auto-putem preko Hrvatske, kolima može da se savlada za tri i po sata, autobusom za pet. Može, ali kad se ne zaglavi na obje granice. Još kada se tome pridoda nenormalna gužvu u Beogradu, u Savskoj, pa vam pobjegne autobus za Čačak, izgubite još sat i po. Tako da smo Maja i ja te subote putovali blizu deset sati. (Neko bi prije stigao do Toronta nego mi do Čačka.)
Nismo stigli u Srbiju zbog izbora, iako je narednog dana (17.12.) Maja iskoristila svoje glasačko pravo i obavila, kako se to obično kaže, svoju građansku dužnost. Izbori su u Čačku prošli u miru, bez ikakvih problema, a pobjedu je odnijela lista predsjednika Srbije Aleksandra Vučića.
I to nije iznenađenje. Uz određene, vidljive rezultate u izgradnji i investicijama, pa i u podizanju standarda građana, narod većinski vjeruje da Vučić čuva mir, ali i strateške interese Srbije. Mada, među građanima Srbije, često se mogu čuti i oštre kritike upućene vlastima. (Ali, narod se ponaša i u skladu sa mojim aforizmom: Naši birači su podvojene ličnosti, četiri godine pljuju po vlastima, sve dok ne dođu na biračko mjesto.)
Srpska napredna stranka uređena je i ozbiljna partija sa disciplinovanim članstvom. Sam predsjednik Vučić iskusan je političar. Na ovim izborima počistio je konkurenciju na desnom boku. Potez sa uvođenjem Šešelja u igru podsjetio me na svojevremeno šampionski tim Lacija i već potpuno sijedog Ravanelija, sa pomalo opuštenim stomakom, ali koji bi ušao u igru pet ili deset minuta pred kraj utakmice i postigao pogodak. Tako su sada radikali uzeli dovoljan procenat glasova da Dveri i Zavetnici, njihova koalicija, ostanu van skupštine. (Uzgred. Boško Obradović je Čačanin.) Dačićevi socijalisti, pak, sve više padaju, jer ni sami ne znaju da li su za Tita, Dražu ili Slobu. A, demokratska ili proevropska opozicija u Srbiji i dalje nosi stigmu izdajničke i te stigme može se riješiti tek većim medijskim prisustvom i prodorom, što i jeste slučaj sa Beogradom. (Otuda su Beograd i gradski izbori priča za sebe.) Drugi problem opozicije je liderstvo, odnosno rastrzanost među mnogima koji bi htjeli biti vođe opozicije. Svakako, najveće iznenađenje izbora je doktor Nestorović, mada je pitanje kako će se snaći u političkim vodama... (Barem sam ja stekao ovakav dojam izbora u Srbiji.)
Već sljedećeg dana, u Čačku je obilježen Dan grada. Radi se o datumu, 18. decembru 1408, kada se Čačak prvi put, u dubrovačkim spisima pominje pod ovim imenom. (Čačak je bio dijelom rimske Dalmacije i pronađeni su mnogi artefakti iz tog vremena. Ali, za našu priču o Čačku, pomenimo da je knez Stracimir, brat velikog župana Stefana Nemanje, između 1172. i 1190. u Moravskom Gradcu podigao manastir posvećen Presvetoj Bogorodici.
Upravo se oko tadašnje manastirske crkve razvilo današnje gradsko jezgro, a danas, zahvalni građani Čačka odlučni su uskoro podići spomenik knezu (županu) Stracimiru.) Svečana sjednica Skupštine grada održana je u velikoj dvorani Doma kulture. Prisutne je pozdravio predsjednik Skupštine Igor Trifunović, a potom se obratio i gradonačelnik Milun Todorović, koji je na čelu grada već sedam godina. Istakao je ostvarene rezultate u proteklih godinu dana, koji zaista nisu mali, i planove za dalji razvoj grada. O ostvarenim rezultatima pisao sam opširno u prethodnim kolumnama o Čačku, pa se ovaj put ne bih htio ponavljati. Spomenuo bih samo da su dodijeljene Decembarske nagrade grada Čačka, a među laureatima je i "Čačanski glas", nedjeljni regionalni list koji obilježava 80 godina postojanja i rada. Kako sam se i sam uvjerio, izuzetno su sadržajne i informativne novine, koje uređuje Zorica Lešević Stanojević. Pomenuo bih još da je Povelju zahvalnosti grada Čačka dobio Nemanja Bogosavljević iz Mrčajevaca, koji je prilikom rušenja mosta Mrčajevci - Mršinci na vrijeme zaustavio autobus sa turskim radnicima i time spriječio tragediju.
Na kraju svečane sjednice u punoj dvorani Doma kulture održan je koncert jednog od najeminentnijih horova u Srbiji "Kolegijum Muzicum". Istinski smo uživali u više od sat i po programa ovog hora.
U utorak je uslijedio, rekao bih, neslužbeni dan Čačka, pošto Svetog Nikolu slavi trećina građana ovog grada. I to jeste glavni razlog našeg dolaska u Čačak iz Banjaluke, pošto i Majini Đukanovići slave, uz porodično okupljanje. Riblja čorba, posni pasulj, sarma, riba, kolači torta… U Rošcima, nedaleko od Čačka, u porodičnoj kući, pored divne rijeke Kamenice, ostali smo četvrtka.
Po povratku u grad, otišli smo pored Morave, da obiđemo čačansku "Zimsku čaroliju", ali je Maja zapela o ploču i pala, pa smo umjesto zabavnog parka obišli hitnu pomoć, urgentni centar i čačansku bolnicu. Iako je pad djelovao ružno, srećom, nije bilo lomova, osim oguljenog koljena i ogrebotina na licu i dlanovima. (Bio sam nekoliko metara udaljen i nemoćan da spriječim bilo šta, pošto me Maja fotografisala.) U hitnoj su bili prilično hladni, u urgentnom centru uglavnom ljubazni, u maksilofacijalnoj ambulanti sestra je bila uglavnom na Fejsu i Instagramu, kod ušnog je bilo mnogo vedrije, pored korektnih sestara, stigli su i pilići, djeca predškolskog uzrasta, na zakazani sistematski.
Odgodio sam povratak u Banjaluku i iskoristio vrijeme da u petak budem prisutan na svečanom otvaranju Etnološkog muzeja, u Hadžića kući, u centru grada. Radi se o spratnoj kući koju je 1854. izgradio jedan od tada najbogatijih Čačana, trgovac Vladimir Hadžić. Kuća je izgrađena po uzoru na evropske kuće tog vremena, po uzorima umjerenog neoklasicizma akademskog tipa. Enterijeri su bogato ukrašeni predmetima tog doba strane proizvodnje, ali i iz domaće radinosti, i u potpunosti prikazuju život građanske porodice u Čačku s kraja devetnaestog i početka dvadesetog vijeka. U Hadžića kući svojevremeno je boravio i knez Mihailo, a sa balkona kuće okupljenom narodu se obratio knez Milan Obrenović. (Dok sam gledao uređenu zgradu Etnološkog muzeja u Čačku, u glavi mi se vratio film najstarije banjalučke, Šeranića kuće, u Gornjem Šeheru, iz 1580. godine, koja je potpuno prepuštena (ne)vremenu i koja se nedavno dobrim dijelom urušila.)
Inače, Etnološki muzej u Čačku je u strogom centru grada, pored zgrade arhiva, takođe reprezentativnog objekta. Tu su u blizini i Gimnazija, Opština, Narodni muzej, muzejski kompleks sa Gospodar Jovanovim konakom, kao dijelom muzeja. Pokaldrmljena ulica spaja nas dalje sa Galerijom Nadežde Petrović, a u blizini privode se kraju radovi i početkom naredne godine biće otvoren muzej košarke. A u središtu svih tih reprezentativnih zgrada i ustanova nalazi se Crkva Vaznesenja Gospodnjeg, koju sam već ranije pomenuo, izgrađena u dvanaestom stoljeću kao zadužbina župana Stracimira. Hram je kroz vijekove paljen i rušen, tri puta pretvaran u džamiju, pa ga mnogi nazivaju Srpskom Aja Sofijom. Vidljiv je kao jedan od prvih simbola Čačka još na grafikama čuvenog Feliksa Kanica iz 1860.
U subotu, Maja je bila znatno bolje i odvela me na godišnju skupštinu Udruženja radnika i umetnika Srbije i Crne Gore, sa sjedištem u Gornjem Milanovcu, čiji je i ona član. Skupština je održana u opuštenoj atmosferi, u jednom restoranu, u Ljubiću, varoši s druge obale Zapadne Morave, koji je nekada bio predgrađe, a sada je već i srastao sa Čačkom. Skupštinu je vodio predsjednik Udruženja Radojko Solujić. Udruženje je nastalo 2004, okuplja slikare, muzičare, književnike. Organizuje brojne manifestacije, kao i umjetničke kolonije. Imaju članove iz Kragujevca, Rekovca, Ćuprije, Jagodine, Gornjeg Milanovca i Čačka (Maja Đukanović, Radmila Rubaković…), a od ove skupštine imaju i jednog člana iz Banjaluke. U prigodnoj riječi, povodom prijema, pozvao sam ih na saradnju sa sličnim udruženjima u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini, jer lijepa riječ i umjetnost uopšte treba da grade mostove prijateljstva. Do kraja druženja, bilo je još dosta poezije, muzike i aforizama.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.