Za banjalučki Dom omladine vežu me lijepe uspomene; svirke, pjesničke večeri, izložbe, druženje uz bilo kakvu umjetnost koja se uvijek podrazumijevala.
I sam sam tamo sa meni dragim ljudima imao nekoliko poetskih večeri, posljednju prije cirka deset godina.
Ljetos na krovu Doma omladine banjalučki pank bendovi, zajedno sa publikom, recimo, dokazali su i pokazali da Banjaluka može, zna i zaslužuje više od uobičajenih tezga nastupa. Svi ljudi koje znam, uključujući i mene samog, prvi put su tada bili na krovu ovog zdanja, pitajući se zašto u posljednjih 30 godina tamo ništa nije organizovano.
"Neki čiko sa cvikama je ovo zaključao i rekao: 'Ne dajte njima da sviraju, to su narkomani'", parafraza je onoga što je Nikola Suvajac tada rekao dok je nastupao njegov bend "Ispad" i dok se pank zvuk nadjačavao sa zvucima turbofolka iz okolnih kafana. Elem, ta svirka, bar nakratko, probudila je nadu da je Dom omladine još jednom stidljivo krenuo u nekom normalnom pravcu, da ide putem kuda bi i trebalo da ide, da ispunjava svoju svrhu.
Svrha ove ustanove ispunjena je i prije sedmicu dana, kada je banjalučka rokenrol grupa "Bez rikverca" promovisala album "Sloboda".
Okupilo se dovoljno ljudi da čuje stari dobi zvuk klasične rokenrol četvorke: gitara, bas, bubanj, vokal, a da za instrumentima i mikrofonom vidi neke nove ljude koji izvode svoju muziku i koji imaju sopstvene stihove. Među slušaocima bilo je i djece, čak i beba sa slušalicama za zaštitu malih ušiju, jer višak decibela zna biti gadan za sluh u tom uzrastu.
Program je počeo tako što su tri člana benda sa voditeljem programa, koji sam pukom igrom slučaja bio je, pola sata razgovarali o albumu, da bi potom prisutni sa mjesta predviđenog za publiku sklonili stolice i stojeći uživali u svirci, prije "B strane", kao predgrupe, koja je odsvirala pet autorskih kompozicija, a potom i grupe "Bez rikverca", koja je odsvirala svojih 12 stvari.
Program je bio gotov pola sata prije ponoći, a svirači su sa isntrumenata prešli na metle, pokupili kablove i očistili prostor. Ono što se kod nas, nažalost, podrazumijeva, svirali su besplatno i iz čistog entuzijazma i to nakon što su uredno Gradskoj upravi grada Banjaluka, koja upravlja Domom omladine, poslali zahtjev da nastupaju i imaju svoje veče.
Pored toga što su promovisali svoj rad, momci iz "Bez rikverca" i Domu omladine napravili su dobar posao. Pola sata prije kraja svirke za šankom je nestalo piva. Dakle, onaj ko je prodavao piće to veče zaradio je više nego inače.
Publika, u velikoj većini, zadovoljna je otišla kućama, promoteri "Slobode", odnosno albuma takvog naziva, takođe su bili srećni, jer su rekli ljudima ono što imaju da kažu.
Međutim, razlog zbog kojeg ovo pišem ne krije se u promociji bilo čije muzike, nego u nazivu kultnog filma iz 1989. godine "Kako je propao rokenrol".
Članovi benda, pored zahtjeva gradu, za ovo veče morali su da obezbijede jednog redara i vanjski, plastični iliti Toi-toi ve-ce. Da li su oni koji upravljaju Domom omladine u ovoj večeri očekivali narkomane, divljake ili nešto treće, ne znam. Znam samo da su iz nekog razloga zaključali toalet i izvođače uslovili da iznajme Toi-toi, da bi se u istom olakšavali odrasli, djeca i bebe skinute s pelena.
Takođe, znam da sam prvi put u životu bio na događaju unutar Doma omladine, a bio sam na mnogo događaja, a da je bio zaključan toalet.
Znam i to da me je zvuk benda "Bez rikverca" vratio u osamdesete godine dvadesetog, a da su me čelnici Doma omladine vratili u osamdesete godine devetnaestog vijeka. Bilo je to lijepo putovanje kroz vrijeme. Rokenrol liječi dušu, a odlazak u poljski ve-ce bistri glavu.
"Votka je ruska, šansona je francuska, špageti su italijanski, ali poljski ve-ce je naš", rekao bi banjalučki aforističar Dinko Osmančević.
"Možda gradonačelnik nema para za čistačicu", sa druge strane komentarisali su ljudi dok su čekali u redu za nuždu ispred plastične grdosije.
Ovo je sasvim legitimno pitanje koje nije zgoreg postaviti gradskim ocima. Ako nisu dali pare za čistačicu koja bi čistila postojeći i zaključani toalet, zašto nisu?! Ako su dali, zašto su ovi u Domu omladine zaključali ve-ce?!
Naravno, gradski oci žure da odgovore na mnogo važnija pitanja od ovoga, pa ako se niko ne udostoji da odgovori na ovo moje, neće biti neke štete.
Šteta je samo u tome što potencijalni novi pjesnik iz publike nije imao priliku da zapiše stihove slične onima "mala nužda jedan, a velika dva/ pogledom ga sasekoh ko mačem/ izvinite molim, pitao sam ja kol'ko košta kad unutra plačem" koje je pisao Bora Đorđević za vrijeme služenja vojnog roka u Doboju 1980. godine.
Šteta je u tome što je godina Titove smrti na ovim prostorima bila pravo vrijeme kako za rokenrol, tako i za umjetnost generalno, a što je danas, 43 godine poslije, plodno vrijeme jedino za besplatan plač u Toi-toiju.
Napisani su tomovi knjiga i snimljeno je sepet dokumentarnih i igranih filmova o tome kako je propao rokenrol. Pravi odgovor nije mi ponudio nijedan pisac, niti ijedan reditelj.
Odgovor su mi svojim stavom i odnosom prema publici ponudili radnici banjalučkog Doma omladine, za koji me više ne vežu samo lijepe uspomene, nego mnogo više od toga. Nije mala stvar kada čovjek sebi odgovori na pitanje koje postavlja više od dvije decenije: rokenrol je propao zbog zaključanog nužnika, jer više ni nužda ne mijenja zakon po kojem tonemo u šund.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.