O Živku Radišiću, njegovoj skromnosti, dobroti i profesionalnosti moglo bi se govoriti satima i danima, s tim što je teško izdvojiti ono bitno i najbitnije ili ukazati na ono što je najznačajnije.
Njegov život i rad je veoma kompleksan i raznovrstan, sadržajno bogat i intenzivan, kreativno i sa mnogo pozitivnih ideja. Kao ličnost plijeni jednostavnošću i smirenošću. S druge strane, o njemu je veoma lako govoriti jer se ima šta reći. Niko nije bio tako skroman kao Živko. Smatrao je da je skromnost vrlina. Ja bih rekao ne samo vrlina već i privilegija. Privilegija rijetkih i velikih ljudi. On je upravo takav, jedan od rijetkih, a velikih i umnih ljudi. Do kraja života bio je etičan, pravedan i pravičan. U radu i ponašanju dosljedan.
Prije svega on je čovjek i karakter od čovjeka. (I narod kaže kakav si kao čovjek pa onda kakav si kao stručnjak.) Čovjek i čojstvo, kako to lijepo zvuči. Lakše je biti junak nego čovjek. Taj kvalifikativ, čovjek, za Živka Radišića je iznad svakog drugog. On je čovjek od obraza i karaktera. I sam je govorio: "Lice mogu dati ponekom, a obraz nikom." Maksim Gorki u jednom od svojih romana reče: "Ima ljudi i ljudi" (čitaj, ima ljudi i neljudi, političara profesionalaca i političara diletanata). Davnih dana mislioci velikani su rekli kako je lijepa riječ čovjek. Dakle, proizlazi da ako si čovjek, onda si i lijep.
Svoje čojstvo, znanje, stručnost, umijeće i političko-organizacione sposobnosti podario je svom narodu. Dakle, kao čovjek Radišić drži do čojstva i čovječnosti, a kao stručnjak i političar je realan i čvrst. Od njega su mnoge generacije saznavale ono što nisu znale. Jednom riječju to je čovjek egzemplar. Primjer od ugleda i za ugled. Živko je znao da je primjer moćno sredstvo vaspitanja. Na druge je djelovao svojim dosljednim i primjerenim ponašanjem. Mlađima je bio i ostao (ili bi tako trebalo biti) putokaz, generišući faktor i impuls u smislu kako bi se trebalo boriti i raditi. Držao se ustaljene konstatacije: dobro je ono što dobro počne, bolje je ono što se dobro završi, a najbolje je ono što dugo traje.
Svakog je sagovornika poštovao, saslušao, a za sebe uzimao ono što bi doprinosilo poboljšanju i kvalitetu njegovih odluka. Nije cijenio sagovornika po onome što ne zna, već po onom što zna.
Živko Radišić je stalno radio na poboljšanju sebe, na uzdizanju sebe, na samoanalizi svojih radno-političkih postupaka. Dakle, prihvatao je tezu da spoznavanje sebe utiče na mijenjanje svoga Ja. I zaista, bio je čovjek od uspjeha i vrijednosti. Čovjek je jak ako pobijedi sebe, a ne druge. Kriterij mu je bio koliko doprinosi svojim radom, idejama i postupcima poboljšanju života svog naroda. Radišić je bio mišljenja da bi bar 80% naroda trebalo da živi dobro, zadovoljno i srećno. Bio je vrlo inteligentna i nadarena osoba. Posjedovao je prirodnu inteligenciju. U stanju da procijeni pravi momenat za akciju. Sa lakoćom je rješavao jednostavne svakodnevne, ali i složene društveno-političke probleme.
Psihološka nauka je, pored ostalog, ustanovila da postoji opšta i specifične inteligencije, odnosno da postoje opšte i višedimenzionalne sposobnosti. On je posjedovao i opštu i niz specifičnih sposobnosti. Često bi njegova supruga Draginja (zvana Seka), koja ga je stalno podržavala, s pravom govorila da nema potrebe za bilo kakvim majstorom u kući, jer "moj Živko sve zna" (opšti i intelektualni faktori). I zaista, sam se bavi automehaničarskim i električarskim poslovima, kao ljubitelj pčelarstva sam izrađuje košnice, pravi projekciju (plan) za izradu (izgradnju) kuće, zida, roži, pokriva, popravlja kvarove na vodoinstalaciji, pravi namještaj, popravlja kvarove na veš mašini, na mašini za suđe, proizvodi kvalitetnu rakiju (najbolja mu je bila dunjevača), pravi vino, kreira garderobu, kroji, šije itd., itd.
No, njegova nadarenost ispoljava se i u nizu specifičnih, višedimenzionalnih intelektualnih sposobnosti. Te sposobnosti su: logičko-matematička, prostorna, interpersonalna, intrapersonalna, emocionalna, lingvističko-jezička. Sve ih je posjedovao. Mi ćemo ovu tvrdnju obrazložiti na dvije od njih:
a) logičko-matematička inteligencija, ogleda se u sagledavanju odnosa i rješavanju matematičkih problema, u operisanju brojevima i simbolima, apstraktnim pojavama. Tu se Živko naročito isticao. Tu sposobnost potvrdio je i njegov profesor matematike na desetogodišnjici slavlja prijedorske gimnazije.
b) lingvističko-jezička inteligencija. Živko je imao sposobnost plastičnog izražavanja kroz pisanu, a još više putem žive riječi. Bio je pravi orator. Slušao sam mnoge njegove govore koji su bili jezički (lingvistički) besprekorno čisti, maltene bez ijedne gramatičko-jezičke greške. Tu je bio na zavidnoj visini. I govor i gramatika otkrivaju čovjeka kakav je. Davnih dana (vjekova) Sokrat reče: Progovori da te vidim. Nema sumnje. Radišić je svoju inteligenciju sjedinio sa marljivošću, sa tananim i izoštrenim osjećajima za političko-društvene probleme.
Živko je bio dijete Kozare, zbjegova i progona. Rođen je 15.8.1937. godine u Malom Palančištu, nedaleko od seoske crkvice u kojoj je njegov djed bio zvonar.
U Malom Palančištu je završio narodnu osnovnu (četvororazrednu) školu. Nižu i višu gimnaziju završio je u Prijedoru. Bio je odličan đak. U gimnaziji je, kao napredan omladinac, primljen u Savez komunista Jugoslavije. Kasnije, juna 1992. godine, osnovao je Socijalističku partiju Republike Srpske i bio njen dugogodišnji predsjednik. Na desetogodišnjici susreta njegove generacije (gimnazije), profesor matematike pozdravio je slavljenike i, između ostalog, naglasio da je on njih učio matematici, a matematiku je on učio od Živka Radišića. Bio je bolji (jači) matematičar od mene (logičko-matematička inteligencija). Studij politikologije okončao je u Sarajevu. Bio je zapažen student.
Živko je bio svjestan da je znanje snaga, sila, moć i da niko nije jači od čovjeka koji zna. Znao je da je ovo njegovo doba, doba intelektualne aktivnosti, da je obrazovanje veliki državni resurs i glavni konkurent na međunarodnoj tržišnoj (ekonomskoj) i političkoj konkurenciji. Shvatio je da nadolazi "revolucija inteligencije", da su dominantne mentalne aktivnosti, da se preferira mišljenje višeg reda, da se moralo obrazovati, stručno oporavljati i dograđivati. U suprotnom slijedi nam stajanje, a stajanje znači zaostajanje, odnosno deprofesionalizacija. Zato se zalaže za obrazovanje i njegov kvalitet. Ako je znanje površno, vodi nas ka poluznanju, koje je strašnije od neznanja, što je opasno za svaku pa i našu Republiku Srpsku. Stoga se Radišić zalaže za obrazovanje i njegov kvalitet. Naročito je dao svoju potporu visokom obrazovanju, osnivanju i širenju fakulteta i organizaciji univerzitetske nastave u Republici Srpskoj, posebno u Banjoj Luci. Jednoglasno je izabran za prvog predsjednika Savjeta Univerziteta u Banjoj Luci. Ovo što sada imamo dugujemo njegovoj inicijativi. Rano se uključio u politički život. Bio je uspješan omladinski rukovodilac. Zapažen republički i savezni poslanik. Ministar odbrane Bosne i Hercegovine. Predsjednik opštine Banja Luka u periodu od 1979. do 1984. godine. Njegov rad i rad njegove administracije doprinosio je opštem razvoju banjalučke opštine. Tu bih izdvojio dva krupna projekta. Prvi se odnosi na osnivanje i razvoj univerziteta, i drugi, što je njegova velika zasluga, inicijativa i početak izgradnje aerodroma u Banjoj Luci, zbog čega je bio naglašeno kritikovan od Izvršnog vijeća i politike sarajevskih vlasti. Bio je direktor ogromnog složenog preduzeća elektronske industrije "Čajavec", sa više radnih jedinica i preko 4.000 radnika.
Građanski rat (1992-1995) zatekao ga je u Beogradu na dužnosti potpredsjednika Privredne komore Jugoslavije. Na sugestiju da ostane u Beogradu, da se ne vraća u Banju Luku (nuđen mu je i trosoban stan), to je odbio, rekavši: Ne! Ja idem svom narodu. Taj patriotizam i nesebičnost prenio je i na svoja dva sina Draženka i Predraga (Dadu i Pecu), koji su od prvog do zadnjeg dana bili u građanskom ratu, u odbrani Republike Srpske. Po okončanju rata kandidovan je u Republici Srpskoj za srpskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Dobio je izbore i ponovo, sada u miru, branio svoj narod četiri godine. Izabran je za senatora Republike Srpske.
Primanja i davanja trebala bi, bar donekle, biti u ravnoteži. Orijentaciono rečeno, koliko ti državi, odnosno Republici Srpskoj, toliko i ona tebi. U ovom slučaju, to nepisano pravilo ima izuzetak. Živko je mnogo više dao negoli što je dobio. Bez obzira na tu konstataciju, Radišić je i dalje nesebično brinuo o vitalnim i sudbonosnim pitanjima našeg naroda. Dao je svoj pečat vremenu u kome živimo.
Postavimo pitanje: Da li je Živko Radišić dosegao politički vrh? Da li je mogao, s obzirom na njegove sposobnosti i kapacitete, dati našoj društveno-političkoj, kulturnoj, obrazovnoj i drugoj javnosti više? Da li je zadovoljan? Živko bi, vjerovatno, mudro politički odgovorio: ja sam zadovoljan zato što sam nezadovoljan!
Kako smo se više od pedeset godina družili, jednom sam ga upitao: Šta ti, Živko, misliš šta bi trebalo činiti i raditi, kako se ponašati u ovoj vrlo složenoj, zamršenoj i turbulentnoj društveno-političkoj zbilji, u ovim situacijama. Šta bi bilo moralno činiti? Odgovorio je: boriti se i raditi. U raspravljanju smo zaključili. Boriti se znači sloboda. Raditi znači ekonomija. To svu dvije ključne riječi za jedan narod koji je tek stekao slobodu. Da, sloboda i ekonomija. Bez slobode i ekonomije nema opstanka jednog naroda.
I, na kraju, kad izgovorimo ime Živko Radišić, slijedi pitanje: koji bi bio znak jednakosti ovom imenu i prezimenu? Mada malo teže, ali pokušaćemo dati odgovor. Možda je ekvivalent ovom imenu i prezimenu skromnost. Možda je to: primjer za ugled. Neki bi rekli: lice mogu dati ponekom, a obraz nikom. Možda bi to bila: opšta i posebna nadarenost. Ili je to: profesionalnost i odgovornost u radu. Možda je to čojstvo i poštenje, možda... Ja bih rekao: Živko Radišić, znak jednakosti je: sve za druge, ništa za sebe!
Preminuo je 5.9.2021. godine, u 85. godini. Sahranjen u Malom Palančištu.
Piše: profesor Svetozar Milijević
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.