Poslije potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma procesi, a i promjene odnosa u Bosni i Hercegovini uglavnom se odnose na redistribuciju moći u korist državnih institucija BiH, pri čemu je kao pravni osnov korišćena odredba člana III/5 Ustava BiH.
Veoma bitne promjene vršene su i odlukama Ustavnog suda BiH, koji je koristeći visok stepen opštosti i tzv. konstruktivne dvosmislenosti donosio vrlo značajne odluke kojima je faktički mijenjao Ustav.
Pokušaji promjena Ustava BiH tzv. aprilskim paketom (2006. godine) i Butmirskim procesom (2011. godine) u insistiranju SAD nisu uspjeli, jer prvi paket nije prihvatila Parlamentarna skupština BiH, a drugi nije uspio ni da približi pregovaračke strane po pitanju promjena.
U Bosni i Hercegovini podjele su duboko ukorijenjene i permanentno prisutne (političke, nacionalne, ekonomske, kulturne, moralne itd.). U takvim okolnostima i ambijentu političke elite još uspješno skreću pažnju sa realnosti prema interesima vlastite političke stranke i vlastitim ciljevima.
Da je više dijaloga i tolerancije između političkih elita, među misliocima bilo bi manje dogmatika, među vjernicima bilo bi manje fanatika, a među političarima bilo bi manje tirana. Političke stranke uglavnom su liderske, dakle sa nedostatkom demokratije unutar njih samih. Taj obrazac i stil ponašanja prenosi se na institucije, vrši se deinstitucionalizacija na taj način da je politička moć iznad zakona.
To je velika opasnost za demokratiju i pravnu državu.
Do izražaja dolaze volja i samovolja pojedinaca, što vodi ka tiraniji, diktaturi i u negativne pojave kao što su korupcija i organizovani kriminal. Poboljšanja je moguće očekivati uz eliminaciju partiokratije, dakle partijske patronaže i klijentelizma nad strukom i njenim nosiocima. Veliki problem je kako eliminisati permanentno prisutnu kleptokratiju, tj. strukturalnu i sistemsku korupciju i organizovani kriminal.
Dalja iskustva i politička realnost u BiH potvrđuju da je tzv. eždaunovski koncept pravosuđa u cjelini neuspješan i ne daje rezultate. Nema adekvatne parlamentarne i demokratske kontrole pravosuđa u BiH.
Treba uozbiljiti pitanje odgovornosti nosilaca pravosudnih poslova i funkcija. Nametnuta rješenja u Bosni i Hercegovini izraz su izvanjske, tuđe volje i stvaraju nezadovoljstvo i zavisnost, te su zato neophodni saradnja, koordinacija, dogovor kojim nastaju trajna, prihvatljiva i održiva rješenja, koja će građani poštovati.
Prema ocjeni mnogih teoretičara, a i političara, stanje u Bosni i Hercegovini je u permanentnoj krizi, koja se dovodi u vezu sa ustavnim modelom.
Zahtjevi za promjenama najčešće su zaustavljeni suprotstavljanjem konstitutivnih naroda koji u većini slučajeva korespondiraju sa etničkom pripadnošću, bilo da se radi o političkim i intelektualnim elitama ili drugim nosiocima javne misli. Pripadnost određenom kolektivitetu je određujuća kategorija u pogledima o političkom i ustavnopravnom uređenju BiH kao državne zajednice.
Određene političke i intelektualne elite, radi nemogućnosti promjene Ustava predviđenom ustavnom procedurom, postepeno, korak po korak, zalažu se za prenos nadležnosti sa entiteta na državu uz arbitriranje OHR-a i jednog dijela međunarodne zajednice. Samo od 1997. do kraja 2007. godine od 286 nametnutih odluka od strane OHR-a 112 čine zakoni (Izvor: Proces odlučivanja u Parlamentarnoj skupštini, Sarajevo, 2008. godina). Hrvatske političke elite u BiH se zalažu za uspostavljanje trećeg entiteta. U Republici Srpskoj je prisutno jedinstveno stanovište u pogledu ustavnih promjena.
Ni u jednoj varijanti ne prihvaća se promjena aktuelnog Ustava koja bi Republiku Srpsku dovela u nepovoljniji položaj, odnosno koja bi išla nauštrb njenog ustavnopravnog statusa, posebno u pogledu dosegnute političko-teritorijalne autonomije i samostalnosti. Permanentno se traži vraćanje izvornim aspektima Dejtonskog sporazuma. Sadašnja ustavna rješenja u BiH rezultat su kompromisa između kolektiviteta (naroda) koji žive na prostoru BiH.
Ustav BiH nije izraz jedinstva bosanskohercegovačkog društva, već je izraz njegove duboke podijeljenosti. Izvorišnu osnovu podijeljenosti bosanskohercegovačkog društva treba tražiti u prošlosti koja se naslanja na vjersku, etničku i nacionalnu pripadnost. Posljednji ratni sukobi u BiH, koji imaju obilježja međunacionalnog sukoba, vjerskog i građanskog konflikta, samo su produbili podjele bosanskohercegovačkog društva, što je rezultiralo političko-teritorijalnom podjelom BiH na dvije konstitutivne jedinice (entitete). Prenos nadležnosti s entiteta na državne institucije vršio se u formi zakona korištenjem "pravnog diktata, nasilja" od strane pojedinaca iz OHR-a, a u manjem dijelu na osnovu saglasnosti entiteta.
Značajno su se proširivala ovlaštenja države na štetu entiteta, jer je međunarodna zajednica davala prioritet procesu izgradnje institucija na državnom nivou.
Neke suštinske promjene Ustava nastale su političkim pritiskom i ucjenama domaćih političara od strane međunarodne zajednice, potom nametanje rješenja od strane OHR-a. Odluke Ustavnog suda BiH, kao što su Odluka o konstitutivnosti naroda, Odluka o državnoj imovini i druge odluke, prouzrokovale su formiranje mnogobrojnih institucija na nivou države, što je znatno uvećalo državnu administraciju i opteretilo budžet. U stvarnosti radi se o promjenama Ustava koje su značajno modifikovale ustavnu strukturu zemlje u odnosu na njenu izvorišnu osnovu. Kroz sve ove promjene može se konstatovati da je BiH savezna država sa određenim specifičnim rješenjima. Transfer nadležnosti sa entiteta na državu, koji je izvršen u postdejtonskom periodu uz primjenu metoda koje su u dubokom sukobu sa demokratskim principima, znatno je umanjio konfederalne elemente uređenja BiH u korist jačanja kapaciteta državnih institucija i federalne države. Bosna i Hercegovina treba da obezbijedi "izlazak čovjekov, izlazak građana iz stanja samoskrivljene nezrelosti".
Neophodno je u BiH graditi mostove koji spajaju suprotne obale.
(Autor je redovni profesor Univerziteta u Banjaluci)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.