Politička socijalizacija je proces oblikovanja i prenošenja političke kulture (simbola, vrijednosti, normi, pravila, iskustava, znanja, vještina - politička memorija) na nove generacije.
To mora da počne u ranoj životnoj dobi, ako društvo pa i Bosna i Hercegovina hoće da kasnije bude otvorena, demokratska i stabilna. Politička socijalizacija je u funkciji održanja, jačanja i stabilnosti političkog sistema – postizanja konsenzusa o ključnim pitanjima (pokoravanje legalno izabranim organima vlasti).
U Bosni i Hercegovini je niz generacija odrastao i dozreo u autoritarnoj političkoj kulturi, pa je zato teško očekivati da se one preorijentišu na demokratski način mišljenja, vjerovanja i ponašanja, jer je riječ o posve drukčijoj ljestvici vrijednosti i normi.
Primarni (porodica) i sekundarni (škola, grupa vršnjaka, političke partije, mas-mediji itd.) činioci političke socijalizacije moraće aktivno da rade kako bi se izvršio ovaj prelaz sa tribalnog tipa na demokratski tip društva u Bosni i Hercegovini - od partikularnih normi prema univerzalnim normama.
Po onome šta i kako rade (na primjer mas-mediji) ne bi se moglo zaključiti da su na putu ostvarivanja ovih zadataka. Vladajuće klike u Bosni i Hercegovini (tzv. elite) stvaraju javno mnjenje kakvo im treba: imati povlašten položaj (monopol) u medijima znači isto što i imati uza se političku javnost!
Javno mnjenje se više ne sluša, ono se stvara: medijska slika stvarnosti zamjenjuje samu stvarnost! Onaj ko ima moć i vlast, ko ima pristup informacijama i ko poznaje tehnike ubjeđivanja, taj može da ubijedi bilo koga, da misli, vjeruje i čini bilo šta.
Ako je nekada politika bila definisana kao mudrost upravljanja ljudima i stvarima sa svrhom ostvarivanja najviših vrijednosti (istine, pravde, slobode, svetosti života itd.), onda se ona danas definiše kao ogoljela i krvoločna borba društvenih grupa i pojedinaca za osvajanje, očuvanje i povećanje moći, vlasti i koristi koje idu uz to.
Suština politike u Bosni i Hercegovini je borba oko raspodjele i kontrole društvene moći - politika je drama.
Filozof volje za moć je rekao: došlo je vrijeme da se ponovo promisli šta je politika, jer ovakva kakva je sada i ovdje, ona je mjesto gdje su sve moralne društvene vrijednosti zakazale sastanak.
Sa dovoljno razloga može se reći da su na ovim prostorima Bosne i Hercegovine još veoma moćne mitske i paganske predstave i vjerovanja, koja po pravilu oživljavaju u trenucima političkih i društvenih kriza.
Kad god se ponove krizne situacije, uvijek se obnove ovi mitski i paganski obrasci. U kriznim situacijama ne traži se učitelj, nego spasitelj: harizmatski vođa uvijek ima šansu kada nije moguće riješiti krizu na racionalan način, što je slučaj i u Bosni i Hercegovini. Odnosi sa javnošću su planirani i trajni napori da se privuče publika za neki događaj ili proizvod, najuobičajeniji oblik da se obezbijedi prikaz u uvodnom članku i povoljni komentari u udarnim medijskim emisijama.
Glavna sredstva koja se koriste jesu "izjave za štampu" i komentari vodećih novinara (urednika).
Mediji su toliko značajni, pa se zbog toga često proglašavaju za kompletan PR, što nije tačno, jer ima i drugih tumačenja. Trajno pitanje je kako biti uspješan u odnosima sa javnošću. Neki od odgovora mogli bi biti: staviti djelatnost u neki aktuelni kontekst, napraviti neku neobičnu vezu, organizovati neko istraživanje pa ga publikovati, organizovati projekat pa objaviti njegove rezultate, uraditi nešto što se odnosi na veliki broj ljudi, sponzorisati nekoga ili nešto, organizovati neki stručni skup, uključiti se u neku od akcija koju organizuju mediji, biti prvi u nečemu, najbolji, najkvalitetniji, slušati, pamtiti i kopirati druge, osmatrati konkurenciju, posebno ono što nije uradila itd.
Susret s medijima je poželjan obrazac ponašanja i on traži i određene principe, standarde kao što su: biti pripremljen za razgovor i držati se teme razgovora, biti ležeran i blago duhovit, govoriti zanimljivo, malo brže i energičnije, ne uzvraćati na napad napadom, iznijeti podatke koji su bitni za tvrdnje (odrediti koji su podaci bitni), pažljivo skicirati tok misli, naučiti da se bude logičan, voditi računa o smislu, jeziku, tonu i namjeri, činjenice iznositi precizno, kazati tačno - ko, šta, koji, gdje, kad i koliko dugo?
Neophodno je znati podatke i vladati njima, tako da odgovarate lako i samouvjereno, treba da izostavite izraze kao što su: u priličnoj mjeri, više ili manje, uopšteno govoreći, uzeto u cjelini, i razne druge fraze, jer to upućuje na utisak nedovoljno obaviještenog, duhovno lijenog i nesigurnog čovjeka, izraziti se sa najmanjim mogućim brojem riječi, velika je razlika između onoga što se želi saopštiti i teksta koji novinar objavi, opasno je davati nezvanične izjave, stara izreka glasi: dobra vijest je loša vijest, treba prenijeti ono što želite da bude objavljeno, kada je riječ o delikatnim temama, nije preporučljivo dati prednost samo jednom listu, mediju, treba imati u vidu da je novinar ponekad bezobziran i "neprijateljski" nastrojen, treba izbaciti iritirajuće manire (pretjerana agresivnost, česta gestikulacija), ako je planirano više učesnika, zamolite da vam daju identitet ostalih učesnika, ako je intervju duži, ne očekivati da će razgovor biti u cjelini objavljen, treba očekivati da ponekad izjava može biti data van konteksta. Javnost je otvorena i u suprotnosti je sa birokratskom organizacijom.
Tradicionalna definicija javnosti ističe da je ona prostor komunikacijske opštosti unutar kojeg: se odvija razmjena različitih tipova informacija (ekonomske, kulturne, vjerske, političke, sportske, itd.) koje su relevantne za društvo, vrši se socijalizacija raspoloživih sadržaja, komunikacije i učestvovanja u komunikaciji, formira različite tipove opštosti u pogledu djelovanja, mišljenja, interesovanja i vjerovanja, javnost je otvorena i u suprotnosti je sa birokratskom organizacijom.
Moderna javnost je izložila brzoj eroziji tradicionalnu javnost, postoji mnoštvo umreženih prostora, zastarijeva konvencionalni ideal jedinstvene javne sfere, preispituje se tradicionalno shvatanje javnosti. U djelovanju javnosti, zavisno od aktivnosti, mogu se razlikovati nejavnosti - pasivna i ravnodušna većina, prikrivene javnosti - "spavajući učesnici" koji nisu svjesni svoje povezanosti s organizacijom iako ona objektivno postoji, osviješćene javnosti - koji su svjesni povezanosti, ali ništa ne preduzimaju, aktivne javnosti - svjesni povezanosti i pokušavaju da utiču na određene probleme. Sa nejavnostima nema potrebe komunicirati, dok je prikrivena javnost bitna za formiranje budućeg mišljenja - mogućnost uticaja na nju je najveća, osviješćena javnost je u procesu formiranja svog mišljenja i na nju se može uticati, kod aktivnih javnosti mogućnost uticaja je ograničena, jer su one jasno formirale svoje mišljenje.
U teoriji i praksi najčešće se susrećemo sa podjelom društvene sredine na sljedeće vrste javnosti: ravnodušna, jednoproblemska, akutno problemska i sveproblemska javnost.
Vječito je pitanje kako medije učiniti slobodnim, profesionalnim, a društvo pravnim, pravednim, moralnim? Dakle, neophodno je uspostaviti lični integritet, institucionalni integritet, iz čega će proizaći i dugo očekivani i željeni opšti integritet.
(Piše: Prof. dr Duško VEJNOVIĆ, redovni profesor Univerziteta u Banjaluci)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.