Radi potrebe da se istakne građanska hrabrost, teorijska dosljednost i spremnost da se nepravde i patnje iznesu pred oči javnosti, danas je uloga angažovanog intelektualca u intelektualnom, prosvjetiteljskom i političkom smislu relevantnija nego ikad.
Angažovani intelektualac predstavlja primjer kako se idejama i znanjem može uticati na društveni, politički i kulturni život, stalno naglašavajući da se za demokratiju, želimo li da ona opstane, moramo iznova boriti.
Uloga angažovanog intelektualca podrazumijeva pitanja kako bi trebalo da izgleda prava demokratija, na koji način se podrivaju njeni ideali i praksa. Posebno je važno postojanje angažovanih intelektualaca u vremenima populizma, tiranije, nasilja, finansijskog terora i rastućeg autoritarizma. Ovo je veoma bitno, ne samo za akademsku javnost i studente, već i za širu populaciju. Teško je razdvojiti intelektualni angažman od političkog i vlada uvjerenje da obrazovanje, kako institucionalno, tako i vaninstitucionalno, mora biti djelatno u osvajanju slobode, a ne samo instrument traganja za istinom.
Profesori, umjetnici, novinari i ostali intelektualci imaju odgovornost da studentima i široj javnosti prenesu znanje i vještine neophodne za razvijanje kritičkog mišljenja, samospoznaje i samostalnosti naspram poslušnosti.
Nije dovoljno samo sticanje kritičkog mišljenja, već angažovani intelektualci moraju da razviju etičko mišljenje i osjećaj društvene odgovornosti i prodube čovjekove mogućnosti da živi dostojanstveno, životom ispunjenim slobodom, poštovanjem, brigom za drugog i pravednošću.
U zdravom društvu univerziteti moraju da istaknu zahtjev za ekonomskom i društvenom pravdom i da svako valjano obrazovanje mora biti ne samo kritičko, već zakonito i humano. Zadatak obrazovanja je da uzburka žabokrečinu i proizvede znanje koje će predstavljati kritiku postojećeg stanja, posebno u vremenu legitimizovanog nasilja, gdje se vrši deinstitucionalizacija i gdje je moć iznad zakona. Glas intelektualaca mora da bude dostupan širokoj publici u svim sferama javnog života u kojima se odvija neprekidna bitka za znanjem, vrijednostima, identitetom i društvenim angažmanom i mišlju.
Akademski je potpuno ispravno kritikovati sisteme i režime koji indukuju nasilje, nezakonitost, progone etiku i vrše zatiranje društvenog i građanskog. U pravilu politika postaje slobodna samo ako u svojim temeljima ima ugrađenu etiku, te ako uvaži činjenicu da ljudi moraju da ulože dio sebe, nešto što prepoznaju kao svoje ili što govori o njima samima i bez tog trenutka prepoznavanja politika će nastaviti da traje, ali bez tog momenta identifikacije neće biti političkih pokreta.
Potrebno se vezati u javnosti za one intelektualce koji su spremni da razgolite moć i ponude jedno drugačije razumijevanje svijeta, kao i da ukažu na nadu u budućnost koja neće podsjećati na surovu sadašnjost. Sve više je prisutno neznanje koje nije jednostavno proizvod trenutne krize ili prirodnog stanja stvari, već je u službi vlasti.
Neznanje je najčešće političko oruđe koje koristi moćnicima, a ne opšte stanje koje vuče korijen iz nečeg neobjašnjivog u ljudskoj prirodi. Finansijske elite i njihove marketinške mašinerije nastoje atominizirati pojedince i učiniti ih saučesnicima u uništavanju opšteg dobra.
Pravi i nezavisni intelektualci treba da budu istovremeno osviješteni i vatreni branioci osiromašenih, obespravljenih i svih onih koji su marginalizovani svojim statusom, rasom, polom i ostalim ideološkim i strukturalnim odnosima koje autokratski, despotski i tiranski režimi i sistemi smatraju opasnim.
Pravi, nezavisni intelektualci trebaju biti javni i to tako da iskoriste svoje talente i sposobnosti za afirmaciju opštih vrijednosti, za zaštitu zajedničkog dobra i povezivanje obrazovanja sa potrebom za društvenim promjenama. Intelektualci trebaju negirati shvatanje da su profesori samo državni činovnici, a studenti tek puki konzumenti nastavnog procesa. Uloga profesora i naučnika kao angažovanih intelektualaca treba da prožima čitav njihov rad i da bude neraskidivo vezana za odbranu univerziteta kao opšteg dobra i javne sfere demokratije. I u našim uslovima univerziteti se suočavaju s neprestanom borbom da sačuvaju integritet i svoju fundamentalnu društvenu ulogu u zdravoj zajednici, naspram svih vanjskih pritisaka, izazova, rizika i prijetnji.
Problemi se uvećavaju ekspanzijom lične moći u svim domenima života, u smjeru kojim se kreće državno-korporativni inžinjering tokom više proteklih desetljeća. Treba odbraniti integritet i pravi zadatak univerziteta, što je častan i težak posao, ali akademski, profesorski ciljevi moraju biti postavljeni još na viši nivo. Treba uspostaviti obrazovanje koje se temelji na neprestanoj javnoj borbi za slobodu i pravdu. Univerzitetsko, visoko obrazovanje je na udaru ne zato što nije po sebi valjano, već što potencijalno predstavlja javnu sferu demokratije.
Ono kao takvo u očima konzervativaca i neoliberala je često opasna institucija koja ih podsjeća na buntovničko nasljeđe šezdesetih godina prošlog stoljeća kada su univerziteti bili središte borbe za slobodu govora, antirasističkih i feminističkih učenja i antiratnog pokreta. Univerziteti i visoko obrazovanje su postali meta desničarskih ideologa i korporativne elite zbog svoje sposobnosti da studente nauče kritičkom mišljenju i ponude im nadu u nove oblike solidarnosti suprotne čistoj tržišnoj vrijednosti i svođenju obrazovanja na puko osposobljavanje koje propovijeda neoliberalni pragmatizam.
Cilj obrazovanja ne smije biti politizacija i "indoktrinacija". Treba insistirati na tome da univerziteti istaknu zahtjev za ekonomskom i društvenom pravdom, što znači da treba proširiti vidokrug demokratske baštine visokog obrazovanja. Visoko obrazovanje, osim dužnog poštovanja koje zaslužuje kao čuvar istine i znanja, mora da odigra ključnu ulogu u suprotstavljanju stanju permanentnog društvenog sukoba, rastućem pritisku na siromašne i studente, kao i usponu autoritarne države koja, među ostalim sredstvima, koristi rat dronovima i ciljano ubijanje, te neprestano ugrožava životnu sredinu.
Neophodno je stvoriti obaviješteno i samosvjesno demokratsko javno mnjenje, koje će predstavljati nosioce borbe za društvenu pravdu i jednakost. Permanentno zalaganje za istinu samo je jedna, ali ne i dovoljna uloga visokog obrazovanja i univerziteta. Univerzitet, takođe, mora da ispuni obavezu da pokaže sluh za mlade ljude, zaštiti njihove interese i istovremeno ih nauči da razviju znanje i sposobnosti kojima bi ostvarili svoju socijalnu, političku, ekonomsku i moralnu odgovornost prema drugima, široj javnosti i opštem društvenom sistemu.
Treba se boriti protiv defektne demokratije i iskazati punu građansku hrabrost, te odbiti činjenicu da je moć zaštićena od moralne i političke kritike.
Neophodno je novim generacijama ukazati na putokaz koji se ne zaustavlja na odbrani institucija, javne sfere i formativnih načela koji demokratiju uopšte čine mogućom, već treba direktno ukazivati na one nedemokratske snage koje postojano rade na njenom podrivanju.
Današnja prijeteća katastrofa sa kojom se suočava čitavo čovječanstvo dramatično se poklapa s akumulacijom moći finansijske i političke elite.
Njihov strah od demokratije je pojačan i ogleda se u intenzivnim nastojanjima da tu moć stabilizuju i ućutkaju one koji ih smatraju odgovornim za postojeće stanje.
U međunarodnim odnosima, na sceni je kršenje ljudskih prava, diskreditovanje demokratskih institucija, neobjavljeni rat prema ženama, radničkim sindikatima i siromašnima, a s druge strane ustoličavanje neoliberalnog sistema i režima koji na demokratiju gleda kao na eksces, ako ne i opasnost i prepreku za ostvarivanje vlastitih ideoloških, ekonomskih i političkih ciljeva.
Otpor populističkim, autokratskim, nedemokratskim obrascima i stilovima ponašanja zahtijeva kombinaciju nade, vizije, hrabrosti i spremnosti da se moć razobliči, neprestano povezanih sa nadama, težnjama i snovima onih čija je patnja sistemski nametnuta, te je na taj način moguće spriječiti. Promjene na bolje donose pokreti, pri čemu je ključna solidarnost, a angažovani intelektualci treba da jasno rasvijetle moć i vlast, te ih učine odgovornim zauzimajući nepopustljiv kritički stav.
Osim kritike, angažovani intelektualac takođe može da doprinese "oblikovanju demokratskog karaktera javnog djelovanja, zajedno sa širim pokretima i organizacijama učestvuje u naporima unapređenja pravde i demokratije", i da se odbijanjem da podlegne uobičajenim reformističkim praksama pridruži građanima, a ponekad i vlastima u stvaranju boljeg i pravednijeg svijeta.
Današnji svjetski problemi ukazuju na to da u opasnosti nisu samo demokratija i ljudsko dostojanstvo, već i sam opstanak. Neophodno je shvatiti da vrijeme u kojem živimo zahtijeva duboko razumijevanje i aktivno djelovanje, kritiku i nadu.
Ovo je vrijeme da se vratimo nadi u demokratiju u kojoj pravda, jednakost, sloboda i zajedničko dobro i dalje imaju smisao. U mnogim zemljama moguće je da postoji demokratija, ali moguće je da ima i bogatstvo koncentrisano u rukama nekolicine. Ono što ne možemo da imamo su i jedno i drugo. Kapital ima veliki upliv u politiku, tako da ogromna većina građana nema nikakav uticaj na kreiranje državne politike koju određuju interesi finansijskih moćnika.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.