Na devetoj stranici Nezavisnih novina, dvobroj za 13. i 14. februar, objavljen je tekst pod naslovom "Obrazovanje za tržište rada u budućnosti", koji donosi paralelni razgovor sa Piterom Braunom, direktorom British Councila za zapadni Balkan, i Natalijom Trivić, ministarkom prosvjete i kulture u Vladi Republike Srpske.
Sagovornici Nezavisnih novina jednodušno, po već uobičajenom principu samoevaluacije, troipogodišnji regionalni program "Škola za 21. vijek" ocjenjuju kao izuzetno uspješan. Obrazovni sistemi zapadnog Balkana koji su učestvovali u navedenom projektu moći će da se pohvale "razvojem vještina 21. vijeka kao što su kritičko razmišljanje, rješavanje problema i kodiranje kod djece".
Kako se u ovdašnjem javnom prostoru o obrazovanju rijetko, a i tada uglavnom nekompetentno govori, prilika je ovdje da se osvrnemo na nekolike kategorije na koje oba sagovornika u pomenutom tekstu stavljaju naglasak: škola za 21. vijek, kritičko razmišljanje, poboljšanje obrazovnog sistema, reforma obrazovanja, tržište rada, itd. Središnje pitanje od koga treba početi glasi: da li je obrazovanje svodivo na navedene kategorije, toliko učestalo korišćene i semantički opustošene da bismo ih mogli nazvati i besadržajnim frazama! Jednovremeno, o obrazovanju kao važnom segmentu društva decenijama se niko ne oglašava iz akademske zajednice, koja je, doduše, prestala da bude i akademska i zajednica. Zato o obrazovanju iznose svoje stavove političari, birokrate, inženjeri reformskih procesa, svi oni koji su pozicionirani s onu stranu obrazovanja.
Gospodin Braun nas obavještava kako je ključni rezultat upravo završenog projekta razvijanje kritičkog razmišljanja kod učenika. Kao da se kritičko razmišljanje može razviti poput tehničkih vještina, a uočljivo je iz njegovih stavova da su sve supstancijalne kategorije obrazovanja izjednačene sa vještinama. Gospodina Brauna podsjećamo: vještina još uvijek nije znanje, znanje nije obrazovanje. To su ontološki različite kategorije. Do osposobljenosti za kritičko mišljenje dolazi se mukotrpnim putem kroz ozbiljan obrazovni sistem, a ne putem razvijanja vještina kod đaka, koji se pripremaju da budu robovi multinacionalnih kompanija, lišeni samosvijesti i samorefleksije o vlastitom položaju. Robove kod kojih će sve druge dimenzije ličnosti biti zatrte. Neshvatljivo je da se vještina korišćenja elektronskih tehnologija, sposobnost kodiranja, kako kaže pomenuti trener, izjednačava sa obrazovanjem, koje je ličnosno, uključuje razvijanje čovjekovih duhovnih vrlina i ljudskih svojstava. U takvoj postavci, koja nam se servira, đak, budući zreo čovjek, ne priprema se za sadržajan i višedimenzionalan život, već za tržište rada.
Još nas gospodin Braun informiše da je jedan od rezultata projekta "Škola za 21. vijek" i to što su djeca pripremana za "poslove koji možda još uopšte ne postoje". Komentar na ovu konstataciju zaista je suvišan!
Sve navedeno čemu nas podučava gospodin Braun samo je zakonomjerni rezultantni izraz globalnih procesa koje je španski filozof Pardo označio kao raspad univerziteta, uništavanje institucija i privatizaciju državne imovine. Na tragu istovjetnih promišljanja italijanski filozof Dijego Fuzaro piše: "Umesto etičke institucije za obrazovanje potpunih bića, mislećih i svesnih svojih korena i perspektive, škola postaje obična kapitalistička kompanija koja konzumentima obrazovanja nudi kredite obrazovne ponude i potražnje."
Konstatacije gospođe Trivić iznesene u tekstu "Obrazovanje za tržište rada u budućnosti" nisu nove jer ih ona, bez obzira na priliku, u javnosti često iznosi. Blasfemično praznoslovna, obzidana besmislom tragikomičnih poštapalica, gospođa ministarka (tako je mediji oslovljavaju, jer im je očigledno bliži Nušić od pravopisnih normi srpskog jezika), u reformatorskom zanosu (neznalice vole da reformišu!) kaže: "Podsticanje razvijanja kompetencija važnih za život u 21. vijeku i cjeloživotno učenje je okosnica reformskih procesa. U procesu smo promjene obrazovne paradigme sa koncepcije poučavanja na koncepciju učenja, a očekivanja od ovog projekta su da poboljša operativna i funkcionalna znanja naših učenika jer nam to donosi dugoročnu dobit."
Sintagmu cjeloživotno učenje u javni prostor i u literaturu o obrazovanju koja se objavljuje u Republici Srpskoj u prethodnih dvadeset godina uveli su pedagozi, koji su se silom političkih veza (čitaj partijaške servilnosti) izborili za status u obrazovnom sistemu koji im ne pripada. Potpisnik ovih redova se već dvadeset godina pita isto: zašto ovi kreatori ingenioznih obrazovnih strategija cjeloživotno obrazovanje najprije ne primijene na sebe, pa neka tu bude i ušće ove besmislene sintagme. Ministarka Trivić, iako zagovornik razvijanja kritičkog mišljenja kod đaka, nekritički preuzima ovaj isprazan konstrukt. Još je važnije što nam ona najavljuje promjenu obrazovne paradigme, što su krupne riječi, a poduhvat koji bi vrhunio u narečenoj izmjeni, mukotrpan, osjetljiv i dugotrajan. Ko to vrši promjenu obrazovne paradigme, sa kojih teorijskih pretpostavki, u odnosu na koja iskustva, samo su neka od pitanja koja bi se mogla postaviti ovim povodom. Da li i tim procesom upravlja tržišna svijest za koju su obrazovanje i prosvjetni radnici nerealni sektor.
Još nešto će ministarka naglasiti što u posljednjih nekoliko mjeseci uporno ponavlja: prema njenom mišljenju, pandemija virusa korona potvrdila je nadmoć digitalnih tehnologija i dokazala da se nastava može uspješno izvoditi i posredstvom određenih platformi. To što jedan vid komunikacije sa učenicima nije prekidan u drugom polugodištu prethodne školske godine, svakako je za pohvalu. Čovjek je od svog postanka u nuždi (i obavezi) da se prilagođava okolnostima. Međutim, posvećeni prosvjetni radnici, na svim nivoima školovanja, dobro znaju da se vid tada ostvarene komunikacije ne može zvati nastavom, a pogotovo ne uspješnom. Upravo je elektronska komunikacija sa đacima i studentima pokazala sve slabosti favorizovanih sredstava opštenja elektronskim putem. Ispostavilo se da je nastava, klasična nastava uživo, nezamjenjiva, da je sve ostalo simulacija od koje su djeca imala minimalnu korist, a roditelji velike glavobolje. Pokazalo se, takođe, da se ono što je sredstvo (kao što je način komunikacije) ne smije izjednačavati sa supstancom, sa nastavnim procesom kao temeljom svakog obrazovanja. Proglašavati nastavu upriličenu elektronskim putem uspjelom, prilika je da se to ovdje kaže, neodgovorno je, neozbiljno i diletantski!
Na kraju: termin obrazovanje izveden je iz riječi obraz. Vladika Nikolaj Velimirović pisao je da je obrazovan onaj koji ima obraza, naglašavajući ovu korijensku i semantičku povezanost. Ovako koncipiranom "Školom za 21. vijek" dobili smo i učestalo dobijamo armiju diplomiranih primitivaca i poluintelektualaca, kako ih je magistralno prije pola vijeka nazvao Slobodan Jovanović. Portret poluintelektualca ovaj srpski polihistor ovako je skicirao: "On uopšte duhovne vrednosti ne razume i ne ceni. On sve ceni prema tome koliko šta doprinosi uspehu u životu, a uspeh uzima u čaršijskom smislu, dakle, sasvim materijalistički." Prema tome, "Škola za 21. vijek" projektovana je kao fabrika "diplomiranih primitivaca", što je oglašeno kao strateški magistralni pravac kulturne i prosvjetne politike Republike Srpske. Sve to rezultira duhovnom opustošenošću i političkom isključivošću koja kancerogeno nagriza naše društvo lišeno demokratskog imuniteta.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.