Koristeći svoje Ustavom, zakonom i međunarodnim konvencijama zagarantovano pravo da kao slobodni i nezavisni intelektualci, koji se brinu između ostalog o pitanjima pravnog i društvenog statusa univerzitetskih nastavnika i saradnika, a smatrajući se odgovornim prema svom Univerzitetu i široj društvenoj zajednici, svjesni smo svoje naučne i strukovne obaveze da kao univerzitetski nastavnici i saradnici želimo i imamo zadatak da širimo znanje i naučnu kulturu među mladim generacijama, da svojim radom skupa sa našim studentima služimo društvu kao cjelini. Posebno ističemo da u naše vrijeme kulturna, socijalna i ekonomska budućnost društva zahtijeva mnogo veće investicije u visoko obrazovanje, koje nalaže evropski bolonjski proces visokog obrazovanja.
Neophodno je da uvjerimo sve relevantne subjekte u Republici Srpskoj o doprinosu koji visoko obrazovanje i visokoškolske institucije mogu dati zakonskom i društvenom razvoju naše zemlje. Na tragu toga neophodno je uložiti napore za ozbiljniju autonomiju Univerziteta u Banjaluci. Moć bilo koga ne smije biti iznad zakona. Potpuno smo opredijeljeni da na našim univerzitetima i cijelom društvu promovišemo ideje i stavove bolonjskog procesa u visokom obrazovanju i da pri tome ukazujemo na svako krivo interpretiranje i prevođenje u zakonodavstvu ili praksi tih bolonjskih principa i stavova. Univerzitet zato i jeste društvena zajednica koja je nastala u specifičnim socioistorijskim okolnostima predstavljajući kolektivno ostvarenje čovjekove osnovne namjere da zna.
Obrazovati nekoga predstavlja najveći izazov u današnjim globalnim društvima, a univerzitet kao zajednica i društvena institucija koja (ritualno) ujedinjuje ljude u interaktivnu zajednicu koja je u potrazi za naučnom istinom o prirodi, baš kao i o društvu, upravo daje veliki doprinos obrazovanju, naučnoistraživačkom radu, te saradnji sa zajednicom. Skrećemo pažnju svima u društvu, kako institucijama, tako i odgovornim predstavnicima, o nužnoj potrebi uvažavanja naučnog i stručnog znanja koje imaju naši članovi kao univerzitetski nastavnici i saradnici o samoj djelatnosti visokog obrazovanja i o njihovom poznavanju zakonodavstva o visokom obrazovanju u Evropi i svijetu, te o našoj decidnoj opredijeljenosti da se zalažemo za sljedeće principe u visokom obrazovanju: akademske slobode, autonomiju, jedinstvo nastave i naučnoistraživačkog, odnosno umjetničkog rada, otvorenost prema javnosti i građanima, uvažavanje humanističkih i demokratskih vrijednosti evropske i nacionalne tradicije, poštovanje ljudskih prava i građanskih sloboda, uključujući zabranu svih vidova diskriminacije, usklađivanje sa evropskim sistemom visokog obrazovanja i unapređenje akademske mobilnosti nastavnog osoblja i studenata, učešće studenata u upravljanju, posebno u vezi sa pitanjima koja su vezana za kvalitet nastavnog procesa. Obrazovanju treba vratiti obraz je inspirativna ideja, trajno otvorena za dogradnju i nikada do kraja završena. Da bi se visoko obrazovanje poboljšalo, moraju se potruditi i država i pojedinac. Otvaranje rasprave o tome zašto je obrazovanje vrijedno i je li vrijedno, moglo bi pridonijeti da bude prilagođenije potrebama pojedinca i društva. Kao što je poznato, obrazovanje je jednostavno aspekt socijalizacije, uključuje sticanje znanja i učenje vještina. Namjerno ili nenamjerno obrazovanje često utiče i na stvaranje uvjerenja i moralnih vrijednosti. Ono u pravilu usađuje dvije glavne vrijednosti:
1. vrijednost postignuća i
2. vrijednost jednakosti šansi.
Visokoškolske ustanove su organizovane na potpuno novi način od 2008. godine, kada je završeno integrisanje javnih univerziteta, konstituisanje organa univerziteta i prelazak na trezorski sistem poslovanja. Integracijom univerziteta dobili smo centralizaciju istih. Prelazak na trezorski sistem poslovanja univerziteta u RS je otežao funkcionisanje fakulteta zbog dugih procedura u procesu nabavke potrebnih materijala za organizovanje rada fakulteta i vježbi. Moramo priznati da je trezorski način poslovanja donio samo povećanu finansijsku disciplinu i jednostavniju kontrolu finansijskih tokova za Vladu RS. Smatramo da ovu oblast treba još detaljnije i kvalitetnije urediti, a mišljenja smo da resorno ministarstvo ne bi trebalo da uđe u ovaj posao bez Sindikata ONK i oba univerziteta.
Međutim, valja istaći da ne ovisi sve samo o visokoškolskim ustanovama u RS, već da je neophodna pomoć Vlade RS i šire zajednice. Neophodno je stvoriti takve uslove na univerzitetima da se konstatovane anomalije otklone i stvore se univerziteti u kojima će znanje biti glavni imperativ. Univerzitet je vrhunska institucija u svakoj državi i po pravilu tamo treba da rade izabrani, a ne podobno odabrani, drugačije rečeno - izbaciti politiku sa univerziteta.
Bez obrazovnog sistema koji će vaspitati i obrazovati nove ljude Republika Srpska i BiH neće izaći iz krize. Realna praksa i stanje u obrazovanju Republike Srpske i BiH ozbiljno nas upozoravaju da je bilo dosta štednje na obrazovanju. Potreban je politički konsenzus i veći budžet da bi se kroz narednih 10 godina proveo projekat modernizacije kompletnog školstva. Obrazovanju u RS i BiH potrebna je strukturalna promjena, modernizacija i usklađivanje s potrebama tržišta 21. vijeka. To je važan razvojni projekat RS i BiH. O njemu se mora postići politički konsenzus, mora se obezbijediti novac, mora se obezbijediti i izgraditi infrastruktura i osposobiti ljudi. Projekat treba dobro osmisliti za provođenje kroz narednih 10 godina i ne smiju se mijenjati smjerovi svake godine, od politike do politike, od ministra do ministra. U cijelom sistemu obrazovanja učenik, a kasnije student mora biti u centru pažnje. Izlazne kompetencije, kvalitet završenih učenika i studenata mora biti mjerljiv i uporediv s najboljim obrazovnim sistemima. RS se ne smije zadovoljiti prosjekom. Nastava treba da se temelji na poboljšavanju vještina i kompetencija nužnih za uspješno studiranje, ali i rad u privredi, neprivredi, razvijanju kreativnosti, menadžerskih sposobnosti i sticanju navika kontinuiranog učenja.
Vještine kojima se djeca moraju naučiti tokom školovanja prioritetno su: kreativnost, sposobnost, rješavanje problema, timski rad, otvorenost prema novim saznanjima, informatička znanja, poznavanje stranih jezika, komunikativnost, fleksibilnost, preduzetnost, društvena angažovanost, sposobnost prezentacije sebe kao osobe i svojih poslovnih poduhvata, sposobnost snalaženja u globalnom okruženju, te spremnost na cjeloživotno obrazovanje i edukaciju. Zadatak je današnjeg sistema, obrazovanja pripremiti djecu za brze promjene zanimanja naprosto iz potrebe promjene različitih poslova. Koja će se zanimanja tražiti, a kojih više uopšte neće biti, vrlo je teško procjenjivati. Jasno je da pojedina zanimanja izumiru ili će potpuno izumrijeti. Naš je obrazovani sistem trom, nefleksibilan i nedovoljno autonoman u prilagođavanju potrebama. RS i BiH moraju imati ozbiljnu strategiju privrednog razvoja da bi na osnovu toga srednje škole i fakulteti mogli određivati upisne kvote, a to sada čine u skladu sa željama učenika i studenata stihijski. Država mora investirati u obrazovanje. RS treba kvalitetno osnovno i srednjoškolsko obrazovanje kroz koje se mijenja sistem vrijednosti, a on je glavna slabost RS. RS trebaju jaki, fleksibilni i dinamični univerziteti i fakulteti kroz koje se oblikuju društveni i ekonomski procesi. Zato je nužno investirati u transformaciju fakulteta i univerziteta. RS treba ljude, završene studente osposobljene za istraživanje i inovacije, zato treba investirati u razvoj ljudi, a ne stvoriti fakultete i univerzitete radi ostvarivanja profita pojedinca i grupa. Kvalitetni ljudi pokreću i privlače investicije, oni mogu obezbijediti zapošljavanje. Nastavni programi treba da se koncentrišu na razvijanje vještina, jer su sadržaji dostupni posvuda i u svakom trenutku. Stoga učenike i studente treba učiti kako se snalaziti u sadržajima, kako ih razumjeti, kritički procjenjivati i kako konstruisati vlastito znanje. Da bismo izgradili novo, modernije obrazovanje, treba nam čvrsta politička odluka, koja neće biti aktuelna samo u predizborno vrijeme, nego i u vrijeme "bilo koje vlasti". Treba donijeti političku odluku da je obrazovanje prvi strateški prioritet i da je ono zapravo ključna infrastruktura RS za promjene u društvu RS, uključujući i ekonomski razvoj. Svima treba biti jasno da su obrazovanje i nauka javno dobro i da treba da ostanu javno dobro. To znači i javna odgovornost. Zato u planiranju budžeta treba odmah naći sredstva za ostvarivanje i razvoj ljudi koji će iznijeti te promjene na svojim leđima. Treba pripremiti naše institucije za korištenje fondova EU. Bez velikog odgađanja treba graditi sistem za cjeloživotno obrazovanje i započeti sa cjeloživotnim obrazovanjem učitelja, nastavnika, profesora i ljudi iz javne uprave.
Nedovoljne su rasprave o obrazovanju u okviru akademske zajednice, one moraju biti provedene i u političkoj areni. RS je premala zemlja da bi se ljudi dijelili i da ne bi sarađivali, posebno kad pripadaju različitim političkim opcijama. To je ključna prepreka daljeg razvoja RS. Za značajnije pomake trebaju dijalog, rasprava i sukob mišljenja. Onaj ko preuzima mandat, preuzima i odgovornost. Bez jasnog opredjeljenja politike, pa onda i Vlade, da će se srediti stanje u obrazovanju, o tome nema smisla ni razgovarati.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.