Kolumne

Odlazak Borisa Džonsona i priključenija

Odlazak Borisa Džonsona i priključenija
Foto: N.N. | Odlazak Borisa Džonsona i priključenija

Politički kraj britanskog premijera Borisa Džonsona podsjeća na staro narodno iskustvo "ko drugom raku kopa sam u nju pada". Bio je šampion rata protiv Rusije, "predviđao" je "pobjedu Ukrajine" i "pad predsjednika Putina".

Malo je koji britanski premijer tako brzo potrošio svoju političku karijeru. A došao je na vlast prije nešto više od dvije i po godine na talasu Bregzita i obećanih promjena i uistinu probudio veliku nadu Britanaca da njihova zemlja konačno može da iskorači iz dugogodišnje krize i okrene se svojim problemima, a ne da se upliće u tuđe sudbine.

            Okolnosti odlaska donedavno u javnosti veoma popularnog Džonsona prije svega simbolizuju dubinu političke krize. Ujedinjeno Kraljevstvo je uspelo da izađe iz Evropske unije, ali nije izašlo iz društvenog modela Brisela, Britanija nije povratila svoj suverenitet, za šta je glasala većina Britanaca. To je samo još više produbilo uvjerenje javnosti da su Džonson i njegov kabinet ne samo izdali Bregzit, nego i da nisu dorasli zadacima istorijskih promjena. Probuđene nade su prebrzo srušene. Prvo je došla epidemija korona virusa, a potom kriza u Ukrajini. Britanija je bila upletena u generisanje ukrajinske krize i prije Borisovog dolaska na vlast, ali on je preuzeo ulogu vodećeg ratnog huškača i glasnogovornika antiruske politike. A cijeli profesionalni život novinara je bio protiv ratova. Mnogi sumnjaju da je očekivao da će tako povratiti status Britanije kao svjetske sile i da će mu takva uloga u zapadnom ratu protiv Rusije sačuvati političku karijeru. Desilo se, međutim, suprotno.

            I dok je Boris češće nego drugi putovao u Kijev, nemilice slao pare i oružje, i dok se ukrajinski predsjednik Vladimir Zelenski video-vezom obraćao britanskim poslanicima, život u Britaniji je postajao sve teži i teži. Sve je drastično poskupilo, najviše struja i gas, čak i do 100 odsto, iako Kraljevstvo nije veliki uvoznik ruskog gasa. Procjenjuje se da naredne zime čak 40 odsto domaćinstava neće moći da plati grijanje. Privreda je u stagnaciji, a inflacija je premašila 10 odsto. Istovremeno, u društvu je porasla zabrinutost i socijalno tkivo se rastakalo. Britanski establišment je doduše od samog početka bio protiv Borisa, ali narod je bio uz njega i dolazak na vlast duguje samo narodu, a ne establišmentu i medijima. On je, međutim, izdao taj narod i ostao bez podrške.

            Naravno, uvijek postoje okolnosti koje mogu da odrede političku sudbinu, ali u Borisovom slučaju on je ipak sam odgovoran, on je sam krivac za svoj pad. Izdao je sebe. Među prvim potezima poslije dolaska na vlast, na primjer, odbacio je svoje ključne saveznike i savjetnike koji su ga politički stvorili, još u vrijeme kad je bio gradonačelnik Londona, pa potom tokom Bregzita i izgradnje političke vizije koju su glasači podržali. Bez njih, Džonson je ostao sam. A te ključne ljude je, kako je ubrzo otkriveno, otjerala u stvari Borisova treća supruga, s kojom je živio u Dauning stritu, a ne on. U javnosti je stvoren utisak da Britanija u stvari i nema vladu, nego da zemljom vlada supruga premijera Kari (Karolina) Simons, koja je, kako je u svojoj knjizi razotkrio najveći donator Borisove Konzervativne partije Majkl Aškroft, povezana s američkom Dubokom državom. A Britanija na izborima glasa za premijera, a ne za njegovu ženu. Malo je vjerovatno da će neko zažaliti za političkom sudbinom Borisa Džonsona, ali će mnogi zažaliti zbog iznevjerenih nada, što bi moglo vrlo brzo da preraste u bijes i nasilje.

            I šta poslije Borisa? Neizvjesno je šta će biti dalje. Boris je, u stvari, bio najsposobniji među sadašnjom generacijom političara vladajuće Konzervativne partije i svi oni koji će ga eventualno naslijediti i koji se nude su manje sposobni od njega. Prema pravilima, odlazak premijera ne znači i nove izbore jer pobjeda na izborima pripada partijama, a ne ličnostima lidera. Izbor novog lidera će potrajati do osam nedjelja, a potom je duga ljetna pauza Parlamenta, tako da novu vlast ne bi trebalo očekivati prije oktobra. Vrlo je, međutim, vjerovatno da će i novi lider konzervativaca i premijer ostati kratko na vlasti jer će kriza u društvu uzimati maha.

            Način odlaska Borisa Džonsona sa vlasti, praktično je otjeran, će naravno uticati na spoljnopolitički ambijent i generalno mjesto Britanije u aktuelnim geopolitičkim igrama. Britanija je praktično ostala bez saveznika, u Evropskoj uniji se raduju Borisovom padu, London je u ratu sa Rusijom i na putu sukoba sa Kinom. Britaniji je preostalo samo da pojača svoju vazalsku ulogu prema Americi, ali kako stvari stoje Vašington je više zainteresovan za Evropsku uniju nego Britaniju. Britanija će, kada je riječ o ratu u Ukrajini, vjerovatno ostati na dosadašnjoj liniji, ali njen uticaj će biti manje značajan.

Za mnoge Britance, već odavno izmučene raznim sumnjama, posebno je zanimljivo da je pokretanje lavine ostavki i konačnog rušenja Borisa Džonsona "povjereno" dvojici ministara, Rišiju Sunaku, ministru finansija i formalno drugom čovjeku Vlade, i Sadžidu Džavidu, ministru zdravlja. Oni su obojica potomci imigranata iz Indije i Pakistana pa je ironija da britanskog premijera, a time i sudbinu Britanije, kolonijalne sile, određuju njeni bivši kolonijalni podanici. I na neki način "spasavaju" kolonizatora. I to je simbol savremene Britanije.

            Uprkos svemu, mnogo je sumnji da je u stvari riječ o širem projektu razbijanja evropskih država poznatom kao "Veliko resetovanje", čiji je autor Svjetski ekonomski forum u Davosu, koji u većem dijelu svjetske javnosti ima status "vjesnika zla". Među ciljevima tog projekta je potpuno razbijanje društava, stalne krize, osiromašenje građana i smjena vlasti. Sumnja se i da bi sudbina Džonsona i Kraljevstva uskoro mogla da zadesi i ostale zemlje Zapada. Slična kampanja je već krenula i u Njemačkoj.

            Džonsonova vlada je bila i jedan od lidera agresivne politike prema Bosni i Hercegovini i posebno Republici Srpskoj. Boris je imao, prvi put, i svog ličnog izaslanika za takozvani zapadni Balkan, penzionisanog vazduhoplovnog maršala Stjuarta Piča. Šta će sad da radi maršal Pič jer onaj koji ga je imenovao kao svog ličnog izaslanika nije više premijer? Malo je vjerovatno da će se nova britanska vlada toliko agresivno baviti spoljnom politikom, mada javno neće mijenjati Džonsonov kurs. Maršal Pič će vjerovatno zadržati funkciju, ali neće imati šta da radi, a možda će od maršala postati "nosač torbe" američkim izaslanicima.

Obistinila su se predviđanja da će Evropska unija (EU) i Njemačka kao njena vodeća zemlja u novim okolnostima potpunog poniženja i sloma u aktuelnim geopolitičkim igrama svoju strogoću sprovoditi i održavati privid važnosti baš na takozvanom zapadnom Balkanu i prije svega nad Srbima. To je ipak simbol nemoći, ali i narodnog iskustva, tom iskustvu se treba uvijek vraćati, koje kaže "kuća gori a baba se češlja". To bi možda ponajbolje ilustrovala prošlonedjeljna rezolucija Evropskog parlamenta kojom uslovljava Srbiju da prizna nezavisnost Kosova (i Metohije) ako želi da bude članica Evropske unije. I plus toga da uvede sankcije Rusiji. Predsjednik Srbije je poručio da Srbija to neće da učini.

            A EU praktično više ne postoji, izvršila je samoubistvo, a i društva zemalja Unije se rastaču. Tom "babinom" iskustvu pripadaju i vijesti iz Berlina. Donji dom parlamenta Njemačke, Bundestag, usvojio je odluku da odobrava slanje 50 njemačkih vojnika u Bosnu i Hercegovinu, koji će biti dio operacije "Altea" EUFOR. To zahtijeva njemačka vlada, a s obrazloženjem dodatnog doprinosa miru i stabilnosti u BiH. Nije, međutim, jasno kako 50, pa makar i njemačkih vojnika može da doprinese miru i stabilnosti u BiH.

To je uvreda za inteligenciju. Gore je od Džonsonovog slanja dva oficira da spriječe uticaj Rusije. Još jedna opasna iluzija. Na čiji poziv i inicijativu Nijemci uopšte dolaze? Pored ostalog se u obrazloženju kaže da je njihova misija u okviru "Altea" "doprinos poštovanju Dejtonskog sporazuma".

Usvojena je i rezolucija kojom se Vlada Njemačke poziva na veću podršku BiH kako bi se spriječili politički lideri koji se "sve više oslanjaju na separatizam, mržnju i govor mržnje". Konkretno su naveli srpskog člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika i lidera HDZ-a Dragana Čovića. A to su oni koji se najviše bore za poštovanje Dejtonskog sporazuma. U Njemačkoj izgleda nešto debelo nije u redu.

Tokom nedavne posjete njemačkog kancelara Olafa Šolca Beogradu sa njim je bio i njegov savjetnik, a ministar odbrane u vrijeme NATO bombardovanja Srbije 1999. godine, Rudolf Šarping. Šolc je čak komentar svoje posjete prepustio Šarpingu. To je uvreda za Srbe.

Za vrijeme Šarpingovog ministrovanja Njemačka se prvi put od Drugog svjetskog rata vojno uključila izvan svojih granica. Tada je kancelar bio Gerhard Šreder, a Šolc šef njegovog kabineta. Šarping je u to vrijeme postao poznat po lažima o Srbima i Srbiji.

O tome je 2002. snimljen i dokumentarni film "Na početku beše laž" autora njemačkih novinara Joa Angerera i Matijasa Verta. Film se posebno bavio Šarpingovom laži da je u selu Rogovo kod Đakovice srpska policija 29. januara 1999. počinila masakr nad civilima kako bi ubijedio Nijemce da i Njemačka učestvuje u NATO agresiji. Iako je Šarpinga jedan njemački oficir obavijestio da to nije tačno, on je i dalje lagao. Među Šarpingovim lažima je i priča o planovima Srbije na Kosovu poznatim kao "Potkovica".

Poslije tog filma otkrivene su njegove afere "neprimjerenog" trošenja novca i mnoge druge. Razriješen je dužnosti njemačkog ministra 2002. godine.

I poslije 22 godine vratio se sa Šolcom na "mjesto zločina" i njegov dolazak je u stvari i najupečatljiviji simbol šta Njemačka i Zapad još rade na Kosovu i u Srbiji.

Ali, izgleda, Srbima nisu ni potrebni Nijemci ili Zapad za unutrašnju destrukciju. Tako je Savjet Pravnog fakulteta (državnog) Univerziteta u Novom Sadu smijenio dekana Branislava Ristivojevića zbog saradnje fakulteta sa Rusijom.

U zahtjevu za smjenu se navodi da je dekan fakulteta "nakon početka sukoba u Ukrajini organizovao odlazak grupe studenata u posjetu Ambasadi Rusije koja se može protumačiti kao politička podrška Rusiji u ovom sukobu". Zanimljivo je da su inicijatori smjene dvoje profesora za koje je poznato da su bliski aktuelnim vlastima. Nešto nije jasno.

On je smijenjen većinom glasova Nastavno-naučnog vijeća i Savjeta fakulteta.

Tvrdi se takođe da je o "trošku fakulteta" vodio studente u posjetu ruskoj ambasadi u Beogradu bez odluke organa fakulteta. I to "u veoma osjetljivom trenutku". I još da je tražio da se ta informacija o posjeti objavi na internet stranici fakulteta i da je "prijetio urednici sajta da će je smijeniti ukoliko tu informaciju ne objavi". I čak da je i primio predstavnike Ambasade Rusije na fakultetu.

            Povodom tog slučaja otkriveno je da je i Univerzitet u Beogradu "pod stalnim pritiscima" da prekine saradnju sa naučnim i obrazovnim ustanovama u Rusiji.

            Višegodišnja propaganda i aktivnost nevladinih organizacija su očigledno ostavile trag, a u javnosti je malo poznato da su među glavnim ciljevima upravo obrazovne institucije i mladi ljudi. U stvari, ključne operacije su upravo u obrazovnom sistemu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije