Trinaestog avgusta ove godine domaći mediji prenijeli su vijest da je Ambasada Ruske Federacije u BiH izdala diplomatsku notu u kojoj navodi kako ne prihvata Kristijana Šmita za novog visokog predstavnika u BiH. Dakle, Rusija ne prihvata Šmita te ga smatra nelegitimnim i u tome je apsolutno u pravu budući da, kako je navedeno i u obrazloženju pomenute note, Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija (SB UN) nije odobrio Šmitovu kandidaturu.
Kada sam pročitao ovu vijest, obuzelo me je pomiješano osjećanje radosti i razočarenja. Radosti zbog toga što je Rusija svojom notom iznijela pravno utemeljeni stav o nelegitimnosti Kristijana Šmita, kojeg bi Zapad da nam nametne za visokog predstavnika. Jer, u članu 2. stav 2. Aneksa 10 Dejtonskog sporazuma jasno je propisano da se visoki predstavnik imenuje "u skladu sa relevantnim rezolucijama SB UN". Drugim riječima, niko ne može postati visoki predstavnik u BiH ako nije imenovan odgovarajućom rezolucijom SB UN. Od upravo rečenog nema jačeg dokaza o tome koliko je neobuzdano nasilje Zapada, koji ne poštuje sopstvene pravne odredbe koje je proizveo kreirajući Dejtonski mirovni sporazum. Zato je apsolutno utemeljena diplomatska nota Rusije, kao oblika diplomatske komunikacije zasnovanog na pravilima međunarodnog javnog prava.
Ali, jednako kao radost, obuzeo me je i osjećaj razočarenja kada sam pročitao rusku diplomatsku notu. U vezi s tim razočarenjem podsjetiću da sam sredinom maja ove godine napisao novinsku kolumnu Brevijar za ambasadora Kalabuhova, u kojoj sam opisao lutanja Rusije i njenog ambasadora u BiH, gospodina Igora Kalabuhova, kada je riječ o pravnom položaju i ovlašćenjima visokog predstavnika. Ukazao sam mu tada da nema pravno pokriće njegov stav da visoki predstavnik navodno može ovdje nametati sankcije, ako se, kako je gospodin Kalabuhov izjavio u jednoj televizijskoj emisiji, "o tome dogovorimo u sastavu upravnog odbora", misleći na tzv. upravni odbor tzv. savjeta za primjenu mira u BiH, fantomske tvorevine čije postojanje nije propisano nijednim izvorom prava. Osim toga, u istoj kolumni ukazao sam ambasadoru Kalabuhovu i da visoki predstavnik nema ovlašćenje da ovdje kod nas nameće ustave i zakone, jer mu nikada SB UN nijednom od svojih rezolucija nije dao takvo ovlašćenje. Doduše, nisam u toj kolumni dovoljno jasno napisao da čak ni onaj fantomski tzv. savjet za primjenu mira u BiH nikada, pa ni u zaključcima Bonske konferencije iz decembra 1997. godine, nije dao ovlašćenje visokom predstavniku da u BiH nameće ustavne amandmane i zakone. Zato nas je bezočno slagao Valentin Incko kada je u svojoj nedavnoj odluci kojom bi da nametne svoj tzv. "zakon o zabrani negiranja genocida" rekao da mu navodno stav XI.2. zaključaka Bonske konferencije iz decembra 1997. godine daje pravo da to učini, iako u tim zaključcima nijednom riječju nije rečeno da visoki predstavnik ima pravo da u BiH nameće zakone.
Gospodine Kalabuhov, istaknuh ovo zato što je i Rusija učestvovala u donošenju bonskih zaključaka, što znači da Rusija tada, a i nikada nakon toga čak ni na sjednicama tog fantomskog tijela nije dala saglasnost visokom predstavniku da nameće zakone u BiH. Naime, sumirajući sve njegove dosadašnje aktivnosti, može se sasvim pouzdano zaključiti da taj fantomski savjet, a to znači i Rusija, ne samo u Bonu, nego i prije i poslije Bona do danas ni u jednom od svojih akata nikada nije napisao "ustav, ustavni amandman i zakon", kao riječi koje bi dale visokom predstavniku ovlašćenje da takve pravne akte nameće u BiH.
Zato me je obuzelo razočarenje da je Ambasada Rusije u BiH izdala samo diplomatsku notu kojom ne prihvata Kristijana Šmita za novog visokog predstavnika u BiH, a nije izdala i notu kojom ne prihvata nedavni Inckov tzv. "zakon o zabrani negiranja genocida", iako i za tom notom postoji nasušna potreba.
Njena nasušnost je očigledna, gospodine Kalabuhov, budući da ono što je nedavno učinio Valentin Incko predstavlja školski primjer tiranije. Jer, ponoviću, ne postoji nijedan, ali bukvalno nijedan pravni izvor koji bi mu dozvolio da u BiH nameće zakone niti da tim zakonima propisuje krivična djela i kazne. Ne postoji nijedan pravni akt (konvencija, pakt, deklaracija, rezolucija) bilo kog organa Ujedinjenih nacija kojim bi visokom predstavniku bilo dato takvo pravo niti u tom pravcu postoji bilo kakav međunarodni ugovor (bilateralni ili multilateralni). Ni fantomski savjet za primjenu mira u BiH nikada tako nešto nije rekao.
Osim toga, ono što je Incko učinio svojom posljednjom protivpravnom odlukom nije ništa drugo do njegov poklon jednoj od strana u BiH, kojim je, slikovito rečeno, toj strani omogućio lov na Srbe. Jer, Inckova samovolja sadrži zabranu koja je, u suštini, propisana samo za Srbe, a ukoliko se bilo ko od njih usudi da, recimo, iznese valjanu činjeničnu i pravnu kritiku presuda Tribunala u Hagu o događajima u Srebrenici (što Bošnjaci neće učiniti, pošto su te presude donijete u njihovu korist), mora biti spreman na odstrel, jer je Incko svojom odlukom otvorio lov na Srbe i sve druge koji ne misle kao on. Koliki prostor za samovolju je ostavljen javnim tužiocima i sudovima govori činjenica da je Incko u svom "zakonu o zabrani negiranja genocida" rekao da će krivično odgovarati lice koje javno porekne genocid, ako bi time moglo podstaći na nasilje ili mržnju usmjerenu protiv grupe lica ili člana te grupe, s obzirom na njihovu vjeroispovijest, nacionalnu ili etničku pripadnost. Vidite, gospodine Kalabuhov, prema volji Incka ova njegova privatna inkriminacija će postojati ne ako je došlo do podsticanja na nasilje ili mržnju, već ako bi moglo da dođe do toga. Drugim riječima, to znači da je Incko javnim tužiocima dao toliku slobodu da za svačiju izjavu kojom se negira genocid mogu reći da je mogla podstaći (a ne i da je podstakla) na nasilje ili mržnju, jer nigdje nije propisano pod kojim uslovima se može reći da je nešto moglo da podstakne, a pod kojima nije moglo da podstakne. Kada se ostavi prostor za ovakvu samovolju, nije teško zamisliti u kakav pakao će pokretanjem istrage i podizanjem optužnice biti pretvoreni životi ljudi koji su negirali genocid, a koji zbog te izjave mogu biti stavljeni i u pritvor. Nametanjem ovakve odluke Incko je, onim riječima "ako bi se time moglo podstaći na nasilje ili mržnju", i sudovima dao toliku slobodu da bukvalno svako lice koje negira genocid osude i pošalju u zatvor, uz "obrazloženje" da je izjava tog lica mogla podstaći na nasilje i mržnju.
Gospodine Kalabuhov, ubrzo nakon što je 17. maja ove godine u "Nezavisnim novinama" objavljena moja kolumna Brevijar za ambasadora Kalabuhova, Vi ste mi kao ambasador Ruske Federacije u BiH poslali Vaše zvanično pismo od 19. maja 2021. godine. U njemu ste mi, između ostalog, napisali da kao ambasador Ruske Federacije "ne možete da ostavite bez komentara moje riječi u uvodu moje kolumne. Ispada da je za sve nevolje Srba kriva Rusija". Nisam Vam do sada odgovorio na to Vaše pismo, pa to činim sada, javno. Vidite, ne mogu se složiti sa onim što ste mi napisali, u čemu Vas je najbolje demantovalo potonje nasilje Valentina Incka. Tim nasiljem on je suprotno svim normama međunarodnog i unutrašnjeg prava otvorio lov na Srbe, koji nisu niti mogu biti krivi što su predmet Inckovog odstrela.
Naravno, ni Rusija nije kriva za to, ali ta činjenica ne znači da Rusija treba da nijemo posmatra nasilje visokog predstavnika. Ako ste kao ambasador Rusije već izdali diplomatsku notu u kojoj ste izrazili stav zvanične Rusije da ne prihvata Kristijana Šmita za novog visokog predstavnika u BiH, što je za svaku pohvalu jer je to vid borbe za vladavinu pravu, onda biste jednako tako trebali izdati i diplomatsku notu, koja Vam i dalje stoji na raspolaganju, kojom ćete izraziti i stav zvanične Rusije da ona ne prihvata ni odluku Valentina Incka od 23. jula 2021. godine kojom je nametnuo tzv. "zakon o zabrani negiranja genocida", jer visoki predstavnik ni prema jednom izvoru međunarodnog i unutrašnjeg prava nema pravo da nameće zakone u BiH, niti ga je na takvo nešto ikada ovlastio i tzv. savjet za primjenu mira u BiH.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.