Ljudi koji vode Ameriku ne žive u stvarnom svijetu i svoje planove prave na projekciji želja i bahatosti koja se graniči s nasiljem. I s njima uopšte nema razgovora, oni samo sebe čuju.
Oružani sukobi i "specijalna operacija" Rusije u Ukrajini još traju i neizvjesno je koliko će trajati, ali se već sada mogu predvidjeti globalne posljedice ukrajinske krize.
Prva, već potpuno jasna, posljedica je raspad međunarodnog sistema i međunarodnih institucija. I na tim ruševinama će biti stvoren novi međunarodni poredak. Ukrajinska kriza je u stvari početak jedne nove istorije, jedne nove mape svijeta. U stvari, kriza u Ukrajini je samo viša faza dubokih tektonskih promjena u savremenom svijetu. Te promjene su već dovele do stvaranja dva odvojena i nepomirljiva svijeta, a Ukrajina je samo još jedan put cementiranja te podjele.
Iako zvanična Rusija svoju vojnu akciju zove "specijalna operacija", riječ je, međutim, o ratu, u ovoj fazi, između Rusije i Zapada. Kakav god bude njegov ishod, mada su sve procjene na strani Rusije, to se neće na tome i završiti. Sljedeći cilj Zapada je Kina i toga su u Pekingu, naravno, svjesni, na šta sugeriše sve direktnije diplomatsko aktiviranje Kine u ukrajinskom sukobu.
Iako su ta dva odvojena i nepomirljiva svijeta već formirana, sam proces ustoličenja tog poretka će još potrajati, ali to trajanje neće promijeniti takvu formaciju. Kako sada stvari izgledaju, jedan od ta dva odvojena svijeta je prostor Evroazije, na čelu s Kinom i Rusijom. To je prostor za koji se na Zapadu već više od 150 godina vjeruje da je centar svjetske moći i onaj ko njime dominira je gospodar planete. U Evroaziji živi 75 odsto svjetskog stanovništva, ona trenutno daje oko 60 odsto globalnog društvenog proizvoda, a u njoj je skoro dvije trećine svjetskih energetskih i prirodnih resursa.
Na drugoj strani je takozvani kolektivni Zapad predvođen Amerikom, u kome je, prema trenutnoj situaciji, 36 država. Taj dio je sa znatno manjim prirodnim resursima i već dugo je u ekonomskoj i finansijskoj krizi. Zapad je prvi put u minulih 200 godina izgubio Evroaziju, nije više prisutan. Porazom u Avganistanu izgubio je i Pakistan, staro zapadno uporište. U stvari, u očaju činjenice gubitka Evroazije kolektivni Zapad i započinje nove ratove i ovo što se sada dešava u Ukrajini je pokušaj povratka u Evroaziju.
Tako se čine osnovne postavke, mada je, naravno, teško predvidjeti dalji razvoj, izuzev utiska da će potrajati iako mnogo kraće nego što se čini. Imperije, staro je pravilo, dugo propadaju, ali kada proces dostigne određeni nivo, što simbolizuje kriza u Ukrajini, onda to ide veoma brzo.
Osnovni problem Zapada, tačnije Amerike, jer Zapad kao politički i ekonomski identitet i ne postoji, je potpuna odvojenost od realnosti. Ljudi koji vode Ameriku ne žive u stvarnom svijetu i svoje planove prave na projekciji želja i bahatosti koja se graniči sa nasiljem. I s njima uopšte nema razgovora, oni samo sebe čuju. U osnovi, to je tumaranje gubitnika. Oni jednostavno ne mogu da prihvate da Amerika nije više jedina sila na svijetu i da ne može da bezgranično pljačka druge zemlje kako bi ona dobro živjela. Amerika i Zapad nemaju više moć, ali to ne žele da prihvate. U slučaju Ukrajine Zapad se ponaša kao dijete uhvaćeno s rukama u pekmezu.
Najtipičniji, ali i najopasniji simbol te nemoći su sankcije. Americi i Zapadu su još samo sankcije preostale, a to što one urušavaju i njih nije, izgleda, važno. Sankcije su, međutim, po pravilu neka vrsta uvoda u oružani sukob, u rat. Utisak je da to Amerika i želi, jer dominantno zapadno uvjerenje je da samo neka nova kataklizma može da razbije iluzije i stvori uslove za novi početak. To je jednostavno takva kultura. U miru i kroz dijalog Zapad ne može da iskorači iz začaranog kruga destrukcije.
Rusija, očigledno, dosljedno sprovodi svoj plan "specijalne operacije" u Ukrajini, mada još nisu sasvim jasni ukupni planovi Moskve. Istovremeno, i Amerika sprovodi svoje planove, koji nemaju direktne veze sa samom Ukrajinom i ta zemlja se koristi samo kao instrument tih planova. O tim planovima najbolje svjedoče same sankcije. Amerika koristi ukrajinsku krizu kao instrument ponovne okupacije Evrope. Ona okupacija uspostavljena 1945. se zbog promjena u svijetu već dugo topi, a Vašington ne želi da izgubi Evropu, jer u stvari to je jedino još preostalo na šta bi Amerika mogla da računa. To je funkcija sankcija. I u tome je u ovom vremenu Amerika uspjela. Evropa je preko Evropske unije potpuno slomljena i ona više uopšte nije bitna na međunarodnoj sceni. To bi u ne tako dalekoj budućnosti moglo dovesti i do raspada Evropske unije. Glavni evropski cilj Amerike je da Evropu odvoji od Istoka, da spriječi već uveliko utemeljenu saradnju evropskih zemalja s Rusijom i Kinom. Naravno, tu je osnovni cilj slamanje Njemačke i njeno bacanje na koljena. Berlin sada pokušava da nešto iz tog poraza izvuče pa koristi priliku za sopstveno naoružavanje i pravo da izvozi svoje oružje, kao što je tokom bombardovanja Srbije 1999. godine prvi put poslala svoje vojnike izvan granica Njemačke. Ali, šta to vrijedi kada će sankcije dovesti do privredne stagnacije i energetske krize, koja će ukočiti njemačku privredu? To je i bio cilj Amerike. I sankcije će dugo ostati na snazi.
Kao i obično u istoriji, neizvjesno je kako će se sve to dalje razvijati, ali u ovoj fazi istorije Evropa je slomljena.
Evropa je tako postala najveća žrtva ukrajinske krize. Uz Evropu gubitnik je i NATO, koji se pokazao kao politička pričaonica i instrument pritiska Amerike, ali taj vojni savez nema dovoljno snage.
Šira slika zapadnih sankcija je, međutim, mnogo komplikovanija. Rusiji će sankcije, naravno, nanijeti određenu štetu i usporiti njen ekonomski razvoj. Ali, samo na izvjesno vrijeme. Rusija se odavno pripremila za sankcije, jer je pratila razvoj događaja i predvidjela šta će se desiti. I što je još važnije, Rusija je spremna da plati cijenu svog državnog suvereniteta i nacionalne bezbjednosti. Uz to, ona ima dovoljno kečeva u rukavu da možda i bolnije uzvrati. Na primjer, finansijske efektive zapadnih kompanija i banaka u Rusiji su oko 1.280 milijardi dolara, a ruske investicije i imovina na Zapadu su oko 300 milijardi dolara. U slučaju dalje blokade jasno je ko je veći gubitnik. Uz to, Rusija ima lepezu minerala i rijetkih metala, nije samo riječ o gasu i nafti, bez kojih zapadna privreda, pa i vojna industrija, jednostavno ne mogu.
Uz to, na Zapadu je sve poskupjelo, svakodnevni život je teško izdrživ i ukupan razvoj je takođe zaustavljen. U stvari, sankcije su dovele Zapad u neku vrstu samoizolacije, taj takozvani kolektivni Zapad je postao samoizolovan. Ono što je za Ameriku najgore - sankcije su praktično eliminisale dolar iz Evroazije i tako dolazi do smanjenja globalne uloge dolara. A dolar je jedini još preostali moćan američki instrument, tačnije jedina američka moć. I sve ratove posljednjih decenija Amerika je vodila zbog zaštite dolara.
To je nevjerovatna samodestrukcija Zapada. A zašto? Samo da bi Amerika ponovo okupirala Evropu, kontrolisala njen novac i učinila je ekonomski zavisnom od Amerike. I preko Evrope da spasi dolar, jer evro je vezan za američku valutu.
U svjetlu činjenice da se na Zapadu sve teže živi istorija nas uči da bi trebalo očekivati neku pobunu običnog čovjeka, koji je najveća žrtva. Ne bi, međutim, trebalo očekivati neki narodni bunt u skorije vrijeme. Pod agresivnom medijskom kampanjom i nevjerovatnim bombardovanjem lažima i afirmacijom javne mržnje održava se atmosfera straha, instalirana još kampanjom korona virusa. Pitanje je, naravno, koliko će taj strah uopšte trajati, ali sigurno još neko vrijeme. Stvoren je na neki način ambijent ludila koje će razbiti zapadna društva, a ne Rusiju i Kinu. U osjećanju nemoći Zapad zabranjuje ne samo ruske, nego i sve medije koji ne šire laži i prenose ono što se stvarno događa. Nekada moćni Zapad je spao na niske grane da se boji novinara.
Gotovo je neizbježna dilema da li je u pitanju namjerna samodestrukcija. Ima dovoljno razloga da se sumnja da je baš tako, jer to liči na takozvano veliko resetovanje, koje zagovaraju Svjetski ekonomski forum u Davosu i njegov prvi čovjek Klaus Švab. On se čak pita zašto je uopšte potreban razvoj.
Sve je to samo izgovor za nastavak kolosalne pljačke građana i država. Zapadni model društva je odavno potrošen i zapadna elita nema kapaciteta da izađe iz tog kruga samodestrukcije. Svi pokušaji izazivanja kriza i ratova širom svijeta nisu uspjeli donijeti iskorak i samo su produbili ekonomsku i političku krizu. Tako će da bude i s ukrajinskom krizom.
Izvan vojnih operacija često se stiče utisak da je Rusija dosta troma u medijskom smislu, ali to Rusiju na izvjestan način toliko i ne interesuje. Ona više nema velikog interesa da zapadnoj javnosti bilo šta objašnjava, jer u stvari Rusiju u osnovi uopšte ne interesuje šta kaže Zapad. To više nije njen svijet.
Ali, za Zapad bi nešto drugo moglo biti daleko kobnije. Kina se sve direktnije uključuje u ukrajinsku krizu i pokrenula je široku kampanju o američkim biolaboratorijama u Ukrajini, ali i drugim zemljama. I Amerika je morala da prizna da su te laboratorije postojale u Ukrajini i da postoje i u drugim zemljama. Kina posjeduje obavještajne, ali i naučne informacije o tom zlokobnom američkom projektu, a Rusija sada ima dokaze za te laboratorije u Ukrajini. Ta tema neće nestati i jednog dana će svi dokazi doći do široke javnosti, a to bi onda moglo da bude osnov za neki novi Nirnberg, za neko novo svjetsko suđenje.
Ali, uprkos svemu, Amerika i Zapad kako god da se završi ukrajinska kriza neće stati, nema snage da prihvati realnost. Zapad je na putu bez povratka. U takvim okolnostima čak je i globalni sukob moguć.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.