Kolumne

Quo vadis, Srpska?

Milan Blagojević

Ništa tako dobro ne pristaje ovdašnjim našim neprilikama, pa i pitanju iz naslova ovog teksta, kao mudrost koja kaže da tamo gdje počinje Bosna prestaje logika.

Ova mudrost tako pristoji ovdašnjim političkim i pravnim (ne)prilikama, a da bismo razumjeli njenu istinitost, moramo se otisnuti, makar načas, u svijet normalnosti država koje imaju i složenije državno uređenje od onog koje ima Bosna i Hercegovina.

Recimo, Južnoafrička Republika je najbolji primjer kako treba  da se urede odnosi u federalno uređenoj državi. Jer, iz sadržaja njenog Ustava proizlazi da je to federalno uređena država, a posebnu zanimljivost predstavlja treće poglavlje tog ustava i njegov član 41. U tom članu je propisano da su svi nivoi vlasti (državna vlast i vlasti federalnih jedinica) dužni da, između ostalog, poštuju ustavnopravni položaj svakog od njih, da ne smiju preuzimati ustavne nadležnosti jedni drugima, da sarađuju jedni sa drugima u dobroj vjeri, da se međusobno pomažu i da usklađuju svoje aktivnosti i zakonodavstva.

Kada postoje ovakve ustavne odredbe (kakvih nema u Ustavu BiH), onda ne čudi što u Južnoafričkoj Republici njene federalne jedinice nemaju bojazan da će im savezna država preuzeti ili oteti neku njihovu ustavnu nadležnost, jer to ne dozvoljava tamošnji savezni ustav. Zbog toga se ovakva saradnja naziva kooperativnim federalizmom. On nije svojstven samo Južnoafričkoj Republici, već na njega nailazimo i u državama poput Kanade i Pakistana.

U Kanadi ta saradnja savezne države i njenih federalnih jedinica nije formalizovana u ustavnopravnom smislu, ali to nije prepreka za postojanje tzv. premijerske konferencije na kojoj se redovno okupljaju kanadski premijer i premijeri svih pokrajina Kanade, kako bi raspravljali i usaglašavali stavove o svim važnim državnim i pokrajinskim pitanjima. Takvo tijelo (engleskog naziva Council of Common Interests, jer je engleski jezik jedan od službenih jezika u Pakistanu, pored urdu jezika) postoji i u Islamskoj Republici Pakistan, s jedinom razlikom što je njegovo postojanje formalizovano u Ustavu Pakistana (članovi 153. i 154). Čine ga pakistanski premijer i premijeri četiri pakistanske federalne jedinice, koji raspravljaju o svim pitanjima od važnosti za ovu državu i njene pokrajine, što uključuje i pitanja vezana za ustavne nadležnosti svakog od njih. Pri tome, ni u Kanadi niti u Pakistanu ne dovode se u pitanje ustavne nadležnosti federalnih jedinica niti njihova egzistencija.

A šta tek reći za SR Njemačku, u čijem ustavu (Osnovnom zakonu) je federalizam određen kao jedan od ključnih principa državnog uređenja koji ne smije biti doveden u pitanje. Zbog toga je tim istim ustavom svakom državljaninu Njemačke dato pravo na pobunu protiv bilo koga ko bi pokušao da ukine federalno uređenje, pod uslovom da se prethodno drugim sredstvima ne može spriječiti takav eventualni pokušaj. I državno uređenje Belgije je federalno, sa garantovanim ustavnim nadležnostima belgijskih federalnih jedinica. Takve garancije imaju i federalne jedinice u Austriji, Švajcarskoj, Rusiji, Argentini, Brazilu, SAD, Australiji i mnogim drugim državama iz svijeta federalizma.

I ni u jednoj od njih, ali baš nijednoj, nikome ne pada na pamet da uzima sebi ono što u ustavnopravnom smislu pripada drugom. Takvo ponašanje je naprosto nepojmljivo u državama koje su prihvatile federalizam kao model svog državnog uređenja. To je suština kulture federalizma i sva njegova logika.

Nažalost, ta logika važi svugdje u svijetu, ali prestaje ovdje, na našim granicama. Brojni su primjeri koji to potvrđuju, a najsvježiji se može naći u "Nezavisnim novinama" u kojima je, u broju od 12. januara 2021. godine, objavljen članak zbog kojeg se, ko zna koji put, postavlja pitanje kuda ide Republika Srpska. Kažem ovo zato što je u navedenom članku ukazano da Centralna banka BiH razmatra mogućnost da na nekoj od narednih sjednica svog Upravnog odbora preglasavanjem predstavnika Republike Srpske donese odluku o uspostavljanju registra računa fizičkih lica u BiH, i pored toga što je to u nadležnosti entiteta.

Kada pročitamo Ustav BiH, nije teško zaključiti da ovo pitanje nije dato u nadležnost institucijama na nivou BiH, iz čega proizlazi da je to nadležnost entiteta. Time se jedino može objasniti, na pravno valjani način, činjenica da je Republika Srpska svojim Zakonom o unutrašnjem platnom prometu uredila uspostavljanje registra računa fizičkih lica, sa važnošću za svoju teritoriju. Sličan zakon je usvojio Predstavnički dom Parlamenta Federacije BiH sa važnošću za teritoriju tog entiteta. Istina, to još nije potvrdio Dom naroda tog parlamenta, ali to ne mijenja na stvari, jer je iz svega prethodno rečenog jasno da se radi o pitanju iz ustavne nadležnosti entiteta, a ne BiH. Međutim, u Centralnoj banci BiH se uprkos tome razmatra mogućnost da ta institucija odluči da uspostavi registar računa fizičkih lica, kakvo ponašanje bi bilo nezamislivo u federalno uređenim državama sa izgrađenom kulturom federalizma.

Ukoliko dođe do toga, biće to ne samo jedno neustavno ponašanje, već i klasičan oblik otimanja ustavne nadležnosti Republike Srpske, kakvima smo ko zna koliko puta svjedočili u proteklih 20 i više godina. I upravo na ovom primjeru se vidi koliko je važno da Republika Srpska svojim Krivičnim zakonikom propiše krivično djelo neovlašćenog prenošenja, odnosno preuzimanja njenih ustavnih nadležnosti.

Kazano jezikom krivičnog prava kao pravne grane i pravne nauke, biće tog krivičnog djela bi trebalo da glasi:  "Ko bez odluke ili protivno odluci Narodne skupštine Republike Srpske prenese ili omogući da se prenese neka ustavna nadležnost Republike Srpske na bilo koji drugi nivo vlasti u Bosni i Hercegovini ili izvan nje kazniće se zatvorom od dvije do dvanaest godina."

Imajući u vidu kontinuiranu protivpravnu politiku prenošenja njenih ustavnih nadležnosti, Srpska se od tog neprava jedino može pravno odbraniti ovakvom inkriminacijom, koja je ustavno dozvoljena imajući u vidu da Ustav BiH, a ni Ustav Republike Srpske, nijednom odredbom ne zabranjuju entitetima da svojim krivičnopravnim normama štite svoje ustavne nadležnosti od njihovog neustavnog prenošenja.

Da je takvu inkriminaciju propisala Republika Srpska svojim Krivičnim zakonikom, onda nikome u Centralnoj banci BiH, niti u biloj kojoj drugoj instituciji, ni na pamet ne bi palo da se upušta u radnju kakvu se ovaj put spremaju da učine u toj banci. Jer, pred sobom bi imali zakonikom već propisano krivično djelo, pa bi veoma dobro znali da bi takvom svojom radnjom ostvarili sva obilježja iz prethodno citiranog bića navedenog krivičnog djela, za šta bi im slijedila zatvorska kazna.

A ona mora imati raspon od dvije do dvanaest godina, jer je isti raspon propisan i za krivično djelo napada na ustavno uređenje, s tim što se taj napad izvršava silom ili prijetnjom upotrebe sile. Drugim riječima, jedina razlika je u tome što se potonje krivično djelo izvršava nasiljem, dok se kriminal zvani neovlašćeno prenošenje ustavnih nadležnosti Republike Srpske ne izvršava fizičkim nasiljem, već onako "gospodski", zbog čega se slobodno može nazvati kriminalom bijelih ovratnika. Ali, i u jednom i u drugom slučaju posljedica je ista, a to je razaranje Republike Srpske, pa zbog toga kazneni raspon za oba ova krivična djela treba da bude isti.

Nažalost, Republika Srpska sve ove godine uporno neće da propiše to krivično djelo, bez ikakvog suvislog objašnjenja za to. Kažem ovo s razlogom, sjećajući se jednog događaja iz sredine 2017. godine. U to vrijeme gostovao sam u jednoj emisiji RTRS zajedno sa ministrom pravde Republike Srpske, gospodinom Antonom Kasipovićem. Nakon što sam i tada ukazivao na potrebu propisivanja ove inkriminacije, ministar je sasvim neodređeno odgovorio da im je rečeno kako to ne bi bilo prihvaćeno. Ali nije objasnio, niti ga je voditeljka Vanja Furtula zamolila da to učini, ko mu je to rekao te za koga to i zašto ne bi bilo prihvatljivo.

I gospodin Milorad Dodik je, dok je bio predsjednik Republike Srpske, obećavao da će kao predsjednik Republike, kad već neće njena Vlada, predložiti ovo krivično djelo. Međutim, nije održao obećanje niti je, baš kao i ministar Kasipović, objasnio ko je njemu rekao da to ne bi bilo prihvaćeno i za koga to nije prihvatljivo. Eto, sve su to razlozi zbog kojih i sebi i drugima postavljam pitanje iz naslova ovog teksta.


Prof. dr Milan Blagojević, redovni profesor ustavnog prava

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije