Kolumne

Rađa se novi svijet

Rađa se novi svijet
Foto: N.N. | Rađa se novi svijet

Ima jedna odavno nametnuta obmana da se ono što nije objavljeno u medijima nije dogodilo niti postoji. Besmisleno. U duhu te obmane mediji i danas ignorišu događaje koji ne odgovaraju njihovim gazdama kao da tako mogu da spriječe ono što se stvarno događa.

Tako je i s aktuelnim istorijskim procesom izgradnje novog uređenja svijeta na ruševinama dosadašnjeg međunarodnog poretka. Što se Zapada tiče, ona stara "kuća gori, a baba se češlja" mogla bi se primijeniti kao "kuća je izgorjela, a baba se i dalje češlja."

Tako je u sjenci pravog, ali i medijskog rata oko Ukrajine, u velikoj mjeri i u medijima u srpskim zemljama koji su još vjerni sljedbenici zapadne propagande, ignorisan izuzetno važan, ovogodišnji, 22. samit zemalja Šangajske organizacije za saradnju (ŠOS) održan prije nešto više od sedam dana u Samarkandu, glavnom gradu Uzbekistana, toj glavnoj raskrsnici Puta svile tokom 2.500 godina njegovog postojanja. Simbolika je jasna - Evroazija jeste istinska civilizacija.

Samit je bio još jedan korak dalje u institucionalizaciji izgradnje Evroazije, integracije koja će obilježiti 21. vijek, to je okosnica novog svijeta u kome će živjeti naredne generacije. Tako je samit mnogo više simbol sadašnjosti i budućnosti. To je simbol istorije u nastajanju.

Na samitu su bili lideri 15 zemalja. Ključni članovi ŠOS-a su, pored Kine, Rusije i Indije, Kazahstan, Tadžikistan, Pakistan i Uzbekistan. A Iran će postati punopravni član ŠOS-a ove godine, a ostali očekivani članovi tokom narednih nekoliko godina su Bjelorusija, Saudijska Arabija, Katar, Ujedinjeni Arapski Emirati i vjerovatno Turska.

Istorijski iskorak ovogodišnjeg samita je to što je kineski predsjednik Si Đinping, koji je prvi put u posljednje dvije godine izašao iz Kine, predstavio Kinu i Rusiju zajedno, kao "odgovorne globalne sile" sa čvrstom namjerom da obezbijede uzdizanje multipolarnosti i da ne pristanu na "poredak" kakav bi da nametne Amerika. Predsjednik Si je, u direktnom obraćanju predsjedniku Putinu, naglasio kako su ciljevi Rusije i Kine zajednički: "Pred licem kolosalnih promjena na svjetskom planu u ovim današnjim vremenima, dosad nezabilježenih u istoriji, spremni smo da skupa s ruskim kolegama uspostavimo primjer odgovorne svjetske sile i da odigramo vodeću ulogu u usmjeravanju tako ubrzanih svjetskih promjena na kolosjek održivog i pozitivnog razvoja." Takođe je poručio da je važno da se "spriječe pokušaji sila sa strane da organizuju "obojene revolucije" unutar zemalja članica ŠOS-a.

Predsjednik Putin je sa svoje strane poslao poruku: "Fundamentalne transformacije su već uveliko zacrtane u svjetskoj politici i u ekonomiji, i one su nepovratne."

Ništa manje nije bio važan i bilateralni susret predsjednika Putina sa premijerom Indije Narendrom Modijem. Državna banka Indije će uskoro otvoriti poseban račun u rupijama namijenjen za plaćanja u okviru rusko-indijskog trgovinskog poslovanja. U prevodu, stvorena je osovina Rusija-Kina-Indija. A tu je i Iran. Otuda ne bi trebalo da nas čudi ni to da su UAE, Bahrein i Kuvajt u Samarkandu primile službeni poziv da prihvate "partnerski status" u ŠOS-u, uz Maldive i Mjanmar (bivša Burma). U redu za članstvo su i Avganistan, Mongolija, Kambodža, Jermenija i Azerbejdžan.

Samarkand je, uz ostalo, dao i dodatni impuls integraciji duž od Rusije koncipiranog Velikog evroazijskog partnerstva u koji bi se uključila i Evroazijska ekonomska unija (EAEU) - a što se događa samo dvije nedjelje poslije Istočnog ekonomskog foruma (EEF) održanog u Vladivostoku, na ruskoj strateškoj obali zapadnog Pacifika. I tako se pokazuje da je u igri puna kohezija različitih ciljeva, a i mehanizama za interakciju, koje primjenjuju Veliko evroazijsko partnerstvo, Pojas i put (BRI), EAEU, ŠOS, BRIKS+ i Koridor sjever-jug. Ujedinjavanje svih tih organizacija i uzimanje u obzir geoekonomskih prioriteta svake od zemalja članica ili samo pridruženih partnera je džinovski zadatak i upravo to se i događa, uz to i neočekivanom brzinom. Ništa manje kolosalne nisu ni promjene u finansijskim sistemima. Rusija, Iran, Kina, Turska i Indija, za sada, već uvode razmjenu u lokalnim valutama, što je korak ka potpunoj eliminaciji američkog dolara. Uskoro bi trebalo da bude otvorena i Istočna berza u Vladivostoku. Kineski projekat međunarodnog ekonomskog razvoja, Novog puta svile (BRI), u minulih deset godina okupio je preko 100 država.

ŠOS kao nosilac evroazijske integracije predstavlja ozbiljan izazov i u suprotnosti je s ambicijama Amerike i Zapada. Oni već pokušavaju da oprobanim metodama destrukcije naruše proces evroazijske integracije, ali to je samo gubljenje vremena, jer riječ je o nezaustavljivom procesu. Zapad je već izgubio Evroaziju. Naravno, Zapad ne odustaje, ali su mogućnosti sve manje. Već je pokušan državni udar u Kazahstanu, pobuna u Badakšanu, u Tadžikistanu, nevolje u Karakalpakstanu, u Uzbekistanu, pa najnoviji pogranični okršaji između Tadžikistana i Kirgistana. Tu je i obnavljanje oružanog sukoba Azerbejdžana i Jermenije.

ŠOS je osnovana 2001. godine u Šangaju, ali njeno sjedište je u Pekingu. Njeno izvorište je rusko-kineska Šangajska petorka, osnovana još 1996. godine. Kada se Uzbekistan pridružio 2001, tada je i formalno nastala ŠOS. ŠOS je vremenom rasla u moćnu organizaciju i ona je danas najveći svjetski regionalni blok u smislu geografskog prisustva i stanovništva. ŠOS predstavlja 40 odsto svjetske populacije i oko jedne trećine globalne proizvodnje. Te godine je Amerika vojno intervenisala u Avganistanu kako bi spriječila evroazijsku integraciju i to je pravi razlog, a ne borba protiv terorizma.

ŠOS je istovremeno najdirektniji i najvidljiviji simbol multipolarnog svijeta. Njena osnova je zajednički dijalog i saradnja uz poštovanje međunarodnog prava i nacionalnog suvereniteta. To je, kako je rekao predsjednik Rusije, forum "konstruktivne i kreativne saradnje" i to u ambijentu zemalja članica koje imaju različite kulture i spoljne politike, ali koje su ujedinjene opredjeljenjem da rade zajedno kao ravnopravni partneri poštujući suverenitet jedni drugih i nemješanja u unutrašnje stvari.

Da, ovo je evroazijski civilizacijski projekat za 21. vijek. Naravno, ovo ekonomsko i tehnološko partnerstvo će vremenom doći i do bezbjednosnih pitanja, do bezbjednosti, ako se to već nije i desilo.

 * * *

Amerika i njeni evropski satrapi vode beskrajne ratove i iza sebe ostavljaju pustoš, ali čini se da je malo koja američka žrtva toliko stradala kao Ukrajina. Da ovoga puta ostavimo po strani ratna razaranja, pogibije i da ukažemo na ljudsku dramu.

          Ukrajina je 1992. godine, kada je kao sovjetska republika postala nezavisna imala 51 milion stanovnika. Za nekoliko godina nezavisnosti iselilo se oko 10 miliona ljudi i Ukrajina je krenula "evropskim NATO putem" sa 41 milionom stanovnika.

Koliko je sada preostalo ljudi u Ukrajini? Evropska komisija saopštila je da je samo u posljednjih sedam mjeseci, koliko traju oružani sukobi, u Evropskoj uniji zbrinuto 8,1 miliona Ukrajinaca. Ako se zna da mnogi Ukrajinci kupuju uglavnom poljsko i slovačko državljanstvo, onda mnogi nisu ni registrovani kao izbjeglice. Takođe, ako se zna da je tokom godina "evropskog puta" oko dva miliona Ukrajinaca već otišlo u zemlje Evropske unije, Ameriku i Kanadu, onda je broj takvih koji više nisu u Ukrajini negdje oko 12 miliona ljudi.

          Ne bi trebalo zaboraviti da su na mnogima od tih ljudi koji su sada u evropskim zemljama, dok su bili u Ukrajini, vršeni razni biohemijski eksperimenti i da je veliki broj već inficiran nekim novim, nepoznatim infektivnim bolestima koje su sa sobom donijeli u Evropu.

 Istovremeno, u istočnim dijelovima Ukrajine, u Donbasu živi oko deset miliona ljudi, oko dva miliona je već otišlo u Rusiju, koji sebe više ne smatraju građanima Ukrajine.

Drugim riječima, od 41 milion stanovnika u onome što je ostalo od Ukrajine živi, po slobodnoj procjeni, manje od 18 miliona ljudi. Od 51 do 41 pa do manje od 18 miliona - to je "evropski i NATO put" te nesrećne zemlje.

 * * *

U dnevnopolitičkim lutanjima u srpskim zemljama našla se i Srpska pravoslavna crkva (SPC). Zbog poštovanja prema Crkvi, uglavnom se u javnosti o tome samo "šapuće", ali problem postoji. Uslijedili su napadi na Crkvu od strane prozapadnih nevladinih organizacija, ali ni procrkveni krugovi nisu baš mirni. Naravno, neizbježno je da je i Crkva dio politike. Srpska pravoslavna crkva je nacionalna crkva i ona je utkana u srpski narod, pa samim tim ona je i dio politike. Srpski narod je opstao kroz vijekove ropstva u najvećoj mjeri zahvaljujući Srpskoj pravoslavnoj crkvi, ma kakva ona u raznim periodima bila. Ali, ona u osnovi nije dio dnevne politike, nego politike kao sudbine srpskog naroda.

Nešto se ipak događa. Ove godine na promociji mladih oficira Vojske Srbije, 17. septembra, prvi put nije bilo predstavnika SPC-a. Nikoga. Na svečanoj bini ispred Narodne skupštine stajali su samo islamski i katolički sveštenici. Pred mladim oficirima Srbije nije bila Srpska pravoslavna crkva. I mediji su tu sramotu potpuno ignorisali.

U javnosti se odavno priča kako je vrh Crkve produžena ruka aktuelne političke vlasti u Srbiji, a sve se uzburkalo povodom Evropskog festival homoseksualaca i lezbijki u Beogradu. Organizovani su protesti uz podršku nižeg sveštenstva Crkve na kojima se zviždalo na pomen imena patrijarha, koji se i sam kasnije uključio, ali, po mnogim procjenama, da bi amortizovao proteste koji su prerasli u litije. To je bila politička zloupotreba Crkve.

Ima još jedna važna zanimljivost. Patrijarh je trebalo da 17. septembra dođe u Gradišku, u Republiku Srpsku, na posvećenje crkve na obali Save, koja je zbog svog položaja simbol pravoslavne granice sa Evropskom unijom. Iako je odavno planirano, patrijarh nije došao. Ovom autoru nije poznato zvanično obrazloženje, ali se "šapuće" da nije došao zbog Evroprajda, koji se tog dana završavao u Beogradu. Kakve veze ima patrijarh s tim? Ili je po nalogu političkih vlasti morao da ostane ne da "čuva evropske homoseksualce", nego vlast od moguće pobune u kojoj bi bili i sveštenici. Tužno. Ali, tužnije od toga je što je u Gradišci na vijest da patrijarh neće doći mnogima laknulo.

 Ali, Crkva se ipak pobunila i na promociji mladih oficira nije bilo nikoga iz SPC-a.

Naravno, nije vrh Crkve sva Crkva i ona nastavlja svoju misiju iako to mediji ignorišu. U manastiru Visoki Dečani, u Metohiji, 20. septembra služena je zajednička liturgija Srpske pravoslavne crkve i sveštenika Pravoslavne crkve Albanije, koji su došli iz Elbasana. Liturgija je služena na srpskom i albanskom jeziku. Rijedak primjer stvarne povezanosti dva susjedna naroda. To mogu samo Visoki Dečani. Mediji u Srbiji potpuno su ignorisali taj važan i ohrabrujući događaj.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije