"Ekskluzivno", pisalo je na naslovnoj strani "Jutarnjeg lista" koja evocira doba tabloidizma hrvatskog novinstva, a ispod toga, kočio se krupan naslov: "PUTINOV PLAN ZA HRVATSKU".
Što to Putin planira za Hrvatsku?
"Za 75 posto Ine, Rusi nude modernizaciju rafinerije u Rijeci, gašenje smrdljive rafinerije u Bosanskom Brodu te ulaganja u JANAF i Luku Rijeka!" Vau! To je zbilja nevjerojatan plan - kad pokušaš sve povezati, zavrti ti se u glavi! Dobro, Ina, OK, Ina je zaista na prodaju - mađarska kompanija MOL, koja nominalno ima nešto ispod 50 posto dionica i negdje u ofšoru još najmanje pet posto - pa je, zapravo, većinski vlasnik - doista je oglasila da prodaje svoj udio. Učinila je to kad je istraga hrvatskog Državnog odvjetništva dospjela do vrata ureda većinskog vlasnika i predsjednika Uprave MOL-a Zsolta Hernadija. Na nj se sumnja da je podmitio bivšeg premijera Sanadera da mu ovaj prepusti upravljačka prava u Ini, još u doba dok su Mađari imali samo manjinski udio, dok je sve ostao imala hrvatska država i mirovinski fondovi pod njenom kontrolom.
Tužitelj raspolaže video-snimkom nadzorne kamera koja je u restoranu "Marcelino" snimila Hernadija kako Sanaderu pruža kuvertu. Ondje su sjedili sami, a o čemu su razgovarali, ne zna se, jer je snimana samo slika, a ne i ton. Riječki biznismen Robert Ježić posvjedočio je čak da je osobno donio Zsolotovih pet milijuna dolara Sanaderu, ali poslije toga, nekamo je iščezao - navodno je u Švicarskoj, na liječenju. Zašto mu je sud vratio pasoš? To su sad te hrvatsko-balkanske komplikacije koje je teško razumjeti. Ježić je bliski prijatelj i suradnik sadašnjeg ministra financija Slavka Linića. Osim toga, mnogo godina radio je u jugoslavenskim petrokemijskim tvrtkama u inozemstvu, povezan s bivšim hadezeovskim premijerom Gregurićem, kojega nazivaju "hrvatskim Čubajsom", jer su svi današnji hrvatski oligarsi, "vlasnici Hrvatske", bili njegovi bliski frendovi. Što se iz toga može zaključiti? Svašta i ništa. U svakom slučaju, Hernadi je objavio da mađarski udio Ine ide na prodaju.
Neko vrijeme vodili su se doista pregovori predstavnika hrvatske i mađarske vlade (koja u MOL-u ima udio od 25%), ali oni nisu doveli do sporazuma. Hrvatska nema novaca da isplati Mađare - trebalo bi pljunuti dvije-tri milijarde dolara, a ne može se udovoljiti ni onom neizrečenom uvjetu - da se povuče optužnica protiv Zsolta jer Vlada, zaista, ne kontrolira sudstvo. Možda bi se čak i moglo obećati pa poduzeti korake da se slučaj uspori i stavi ad acta, ali to ne može biti garancija, a s takvim nepisanim sporazumom ne možeš se poslužiti ni u nuždi na WC-u.
Za 75 posto Ine Rusi nude modernizaciju rafinerije u Rijeci, gašenje smrdljive rafinerije u Bosanskom Brodu te ulaganja u JANAF i Luku Rijeka! Vau! To je zbilja nevjerojatan plan
Pošto su pregovori obustavljeni, MOL je oglasio da prodaje svoj udio. Još se nitko nije javio hrvatskoj vladi, ali je izašao ovaj veliki, senzacionalni i ekskluzivni članak u "Jutarnjem". Autor je Mladen Pleše, stari, iskusni novinar i bivši glavni urednik lista, koji je toliko toga preturio preko glave - čak i mene kao glavnog urednika, a zatim Ivu Pukanića Pukija, ali to samo u najnovije doba, a u ono pradavno, komunističku, nalazimo ga u knjizi Pere Simića nuzgredno spomenutog u vezi sa dogovorom u kabinetu druga Tita koncem sedamdesetih godina. Kako je Đilas tada krenuo na turneju po svijetu, pa su zaredali intervjui po uglednim novinama, Tito je zlovoljno upozorio da tome treba stati na kraj pa naručuje kampanju ocrnjivanja koja će eksploatirati Đilasovu ulogu u likvidacijama u doba rata u Crnoj Gori. Kod plasiranja "kompromata", kompromitirajućeg materijala, propisuje ruska doktrina, najbolje je poslužiti se istinom. Barem jednim njenim dijelom.
Toga je i Tito svjestan pa kaže: "Ali, drugovi, bilo bi nezgodno da ja tu osobno nešto kažem jer bi postavili pitanje - a zašto si se onda ti s njim služio?" Postavili bi, vaistinu bi postavili, da su samo smjeli... I, nakon kraćeg vijećanja odlučeno je da odgovarajući prvoborci daju potrebne izjave koje će prenijeti "Večernje novosti" (gdje je tada radio Pera Simić) i zagrebački "Start" (gdje je tada na speczadacima radio Mladen Pleše, među kolegama poznat kao "drug Pilaš"). Dakle, drug Pilaš se javlja i sad, ali u vezi sa sasvim drugom stvari. On otkriva "Putinov plan za Hrvatsku" s takvom preciznošću kao da je neko vrijeme boravio u glavi samog Vladimira Vladimiroviča. U naravi, on je boravio u Budimpešti, iako je prethodno, prije nekoliko mjeseci, donio iz Beograda izjavu direktora "Gazpromnjefta", koji je rekao da ih hrvatska kompanija uopće ne zanima. Ta je najveća ruska firma već prisutna u Srbiji kao vlasnica Naftne industrije Srbije i rafinerije Pančevo. Rafineriju u Bosanskom Brodu drži pak "Zarubežnjeft", a dosta benzinskih crpki u regiji ima i "Lukoil".
Kakve sad logike ima da Putin, kako piše Pleše, u igru uvede i četvrtu rusku firmu, "Rosnjeft"? Naravno, sve su četiri na dužem ili kraćem povocu upravljane iz Kremlja, ali postoji prilično jasna specijalizacija tržišta i funkcije njihova koordiniranog nastupa. To jest kadrila, ali zašto bi se gasio Brod, da se diže Rijeka? Posebno, kakve veze tu ima JANAF, Jadranski naftovod, u kojem 70% prometa ima, doduše, "Gazpromnjeft"? Luka Rijeka u to se, pak, uopće ne uklapa. Kontejnerski teret nije od interesa za Rusiju, ni logistički centar koji je s njom povezan, kao ni željeznička pruga u gradnji, orijentirana prema srednjoj Europi, a ne, naravno, prema stepskim prostranstvim ruskog "černozjoma". Ali, najbesmislenije od svega je Putinovo navodno obraćanje "Hrvatima" da mu prodaju 75 posto Ine. Pedeset posto je kod MOL-a, a Hrvatska može dati 25%, i svakako bi i dala u nekom normalnom dealu kupcu koji pokaže spremnost da kompaniju razvija i jača, te širi po regiji, kao što su to više puta izjavljivali razni ministri. Prema tome, zašto bi za tih 25% koje dobiju kad se sjete Rusi investirali u luku koja im uopće ne treba, tražili naftovod koji od prvoga dana Vlada vodi kao stratešku infrastrukturnu instalaciju koju ne treba prodavati, pogotovo stoga što je EU u sporu s Rusijom oko plinovoda Južni tok i ostalih cijevi kojima izvoznik sibirskog energenta želi monopolizirati dobavu u Europu? A zašto bi još zatvarali brodsku rafineriju, nekoć najveću u Jugoslaviji, koja kašlje jer je potražnja na tržištu u regiji ionako pala, ali će sigurno biti posljednje čega će se odreći, jer su u to već uložili veliki novac?
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.