U samo godinu dana Bugarska je tri puta posezala za vetom kako bi spriječila otvaranje pristupnih pregovora Sjeverne Makedonije sa Europskom unijom, tražeći od Skopja da promijeni svoju nacionalnu historiju i prizna da su do 1944. Makedonci bili Bugari, da jezik kojim govore nije makedonski, već idiom zapadnobugarskog govornog područja, da nacionalni heroji koje slave nisu bili Makedonci već Bugari i da tokom Drugog svjetskog rata Bugarska nije bila "fašistički okupator", već oslobodilac Makedonije (kasnije su reterirali da su bili administrator).
Prvi veto je bio u decembru 2020. godine, zbog čega je briselska diplomacija primjetljivo iskazala svoje neslaganje. Reakcija Brusselsa na drugi veto iz maja 2021. godine bila je puno blaža i uzdržanija u odnosu na onu od prije šest mjeseci. Na zadnji veto iz decembra 2021. niko se nije ni obazirao u EU, već se samo konstatovalo da se nisu stvorili uslovi za početak pregovora sa Sjevernom Makedonijom.
Ova trajektorija promjene odnosa EU ka konkretnom problemu samo ilustruje koliko se u Brusselsu, a u pozadini njega i u najmoćnijim glavnim gradovima zemalja članica iz takozvane "stare Europe", sa nezainteresovanošću gleda na pristupno članstvo S. Makedonije, a preko nje i na cijeli zapadni Balkan. I u svemu tome rijetko ko u S. Makedoniji gleda na Bugarsku kao na glavni problem, zbog koje je Brussels nemoćan da otpočne pristupne pregovore, već sasvim obrnuto: Bugarska se percipira kao marioneta, preko koje Brussels, Berlin i Paris blokiraju početak integracije male balkanske države u Europsku uniju.
Iako takvo ogoljivanje istine nijedan makedonski političar nije spreman ili ne smije da javno iskaže, ipak se pojavio glasnik, mada iz druge države, koji je imao hrabrosti da saopšti gorku istinu i pored toga što ga se ona nije doticala. To je bio predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, koji je doslovce rekao da kada čuje da Bugarska sprečava Makedoniju da otpočne pregovore s EU samo se nasmije jer mu je jasno da Bugarska nema moć za takvo nešto, već da iza nje stoje mnogo moćnije zemlje članice. Tradicionalno senzibilizirani Brussels na Srbiju, koji ne propušta da reaguje na sve što dođe kao neprijatan komentar iz oficijalnog Beograda, ovog puta je odšutio na provokativnu ocjenu Vučića o europskoj perfidnoj igri prema S. Makedoniji.
Međutim, i za površnog poznavaoca stanja u Makedoniji nije bio potreban Vučić i njegova izjava da bi mogao razgonetnuti rebus koji Brussels već godinama skicira u svome odnosu prema Skopju. Dovoljno je samo vratiti se na hronologiju razvoja tih odnosa i ustanoviti istinu.
LICEMJERJE EU I UCJENA IZ BUGARSKE
Kao što je poznato, od svog osamostaljivanja ova bivša jugoslovenska republika je naišla na problem zbog svog imena, koji je inicirala Grčka, tražeći da ime države bude promijenjeno. Ipak, tadašnja BJRM je od Europske komisije još 2009. godine dobila pozitivni izvještaj da može otpočeti pregovore za članstvo u EU, ali ti pregovori, u godinama koje su slijedile, su bili blokirani zbog stalnog grčkog veta. Od 2011. godine, u svakom narednom godišnjem izvještaju o progresu države, Europska komisija je ponavljala svoju preporuku o početku pregovora, ali i konstatovala da je zbog neriješenog spora sa Grčkom početak pregovora blokiran. Zaključak EK u svakom izvještaju je bio isti - čim se spor oko imena riješi, pregovori će odmah početi.
Spor sa imenom se riješio u ljeto 2017. godine potpisivanjem takozvanog Prespanskog dogovora, kada se bivša jugoslavenska republika Makedonija preimenovala u Sjevernu Makedoniju. Iste godine potpisan je i Dogovor za prijateljstvo i dobrosusjedstvo sa Bugarskom, u kome se Sofija obavezala da će sa svojim iskustvom pomagati Skopje na njegovom putu ka EU. Time više nisu postojale nikakve smetnje da S. Makedonija konačno, nakon osam uzastopnih preporuka EK, počne pregovore za članstvo u EU. Međutim...
Kada se činilo da su sve kocke posložene, da nema više nikakvog bilateralnog spora koji može spriječiti početak pregovora, uslijedila je serija gromova iz vedra neba, koje su koordinirano ispaljivale Njemačka, Nizozemska i Francuska. Taman što je čuvena rečenica i politika kancelarke Angele Merkel da je EU umorna od proširenja i da joj treba pauza postala pase, u toj 2017. godini na scenu je stupila Nizozemska, koja je, nezadovoljna zbog velikog broja ilegalnih emigranata iz Albanije u Nizozemsku, posegla za vetom za početak pregovora Albanije s EU. Budući da je S. Makedonija bila stavljena u neformalnom paketu s Albanijom, ispala je kolateralna žrtva nizozemske politike prema Albaniji te i ona nije mogla otpočeti pregovore.
Krajem sljedeće godine, dakle 2018, Nizozemska se odobrovoljila i nije više koristila veto prema Albaniji, ali onda na pozornici stupa francuski predsjednik Emmanuel Macron, koji stavlja veto za početak pregovora dok se ne usaglasi nova metodologija za pristupno članstvo budućih članica. Iz Brusselsa su dolazile utješne riječi Skopju, da "ovo nema veze sa vama, vi ste sve što se od vas zahtijevalo uradili i sad samo sačekajte da se izradi nova metodologija". Uz tapšanje po ramenu, ponovo je bila izgubljena još jedna godina za početak pregovora.
Nova metodologija je usvojena 2020. i sve je išlo ka tome da će konačno, na kraju godine, S. Makedonija otpočeti pregovore. Ali, onda se niotkud pojavljuje Bugarska, sa svojim historijsko-lingvističkim ucjenama koje mora ispuniti S. Makedonija da bi mogla početi pregovarati sa Brusselsom. Tadašnji njemački ministar spoljnih poslova Heiko Maas 2021. je hladno, bez mrvice empatije, izjavio da S. Makedonija ima bilateralni spor sa Bugarskom i od njegovog rješenja zavisi kada će otpočeti pristupni pregovori. Žrtve koju je S. Makedonija podnijela prije četiri godine promjenom imena države više se niko nije sjećao, niti obazirao.
Za čudo, kontra takve višegodišnje gorke realnosti u iskustvu sa EU integracijama, u predvečerju prvog bugarskog veta, makedonski sajt www.f2n2n.mk, koji implementira projekte finansirane od zapadnih ambasada i euroatlantskih organizacija, te, stoga, afirmativno piše o njihovoj politici, objavio je nepotpisanu analizu sa naslovom "Generalizacija - igrata koja saka da ja igra Kremelj", u kojoj se tvrdilo da se iza bugarskog veta krije ni manje ni više već politika Moskve i da tadašnja vlada u Sofiji, u stvari, nije bila proevropska, već marioneta Kremlja. Šizofrenos cijelog ovog teksta dodatno dobija na jačini ako se razgonetne da akronimi imena sajta f2n2n znače Fighting false news narratives. I preko ovog primjera jasno se očitava permanentna strategija briselskog policy makera da se za svoj stid i bestijalnost u odnosu na S. Makedoniju osudi dežurni krivac za takozvano širenje malignog uticaja - Rusija.
KONTINUITET SUBMISIVNOG ODNOSA PREMA VELIKOM BRATU
Postoji jedna maliciozna izreka koja se koristi u Srbiji, a to je da ako u ratu ne znaš kome da se prikloniš, onda samo vidi gdje je Bugarska, izaberi suprotnu stranu i sigurno ćeš biti na pobjedničkoj strani. Koliko god ova izreka bila uvredljiva, ovo što sada radi Bugarska S. Makedoniji je upravo kontinuitet te njezine uloge kroz historiju da se uvijek stavlja na uslugu velikim silama u izvršavanju nečasnih poslova.
Još u vrijeme Osmanskog carstva, u drugoj polovici 19. vijeka, bugarska Egzarhija je ostvarivanje svojih interesa fokusirala na koketiranju sa Sultanom i Porti, a na štetu ostalih pravoslavno-slovenskih naroda (Grka, Srba, Rumunja - Kucovlaha). Tako, u izvještaju Foreign Officea iz 1917. godine se notira da je bugarska Egzarhija bila priznata od Turske još 1870, tako da je širila svoju propagandu u Makedoniji u puno povoljnijim uslovima u odnosu na ostale pravoslavne crkve. Međutim, kako je ocijenjeno u ovom izvještaju, "Bugarska Egzarhija nije donijela mir, nego mač", koji se opisuje kao "Ozloglaščeni bugarski zločini". Bliskost tadašnjeg bugarskog Knjaževstva Sultanu u izvještaju se ilustruje primjerom da se za vrijeme grčkog ustanka za nezavisnost njezinih sjevernih dijelova u 1897. Bugarska stavila na stranu Turaka tako što je presjekla željezničku liniju između Carigrada i Soluna, čime je spriječila Grčku da pošalje svoje trupe u Tesaliju, koja je tada bila pod vlašću Turske.
I u Prvom i u Drugom svjetskom ratu Bugarska se pozicionirala, kako će kasnije ispasti, na poraženoj strani, oba puta postajući satelit Njemačke. Zato i ne čudi izjava Adolfa Hitlera, data 1943, prilikom njegovog susreta sa bugarskim carom Borisom da su za njega Bugari balkanski Prusi. Ipak, na samom kraju rata Bugarska mijenja stranu, prilazi savezu sa SSSR, te u tih dramatičnih nekoliko dana u septembru 1944. godine čini nešto što nikada nije zabilježeno u historiji međunarodnih odnosa i ratne historije. Bugarski parlament usvaja deklaraciju o pristupanju Bugarske savezu sa SSSR, ali pritom ne poništava prethodni dogovor o savezništvu sa nacističkom Njemačkom, tako da je Bugarska u tih par dana teoretski i praktično bila u isto vrijeme i saveznik i u ratu sa SSSR, te saveznik i u ratu sa Njemačkom.
Submisivni odnos prema velikom bratu je Bugare načinio ne samo balkanskim Prusima, nego poslije rata i najlojalnijim saveznicima SSSR od svih država komunističkog lagera. Za vrijeme Hladnog rata, unutar zajednice Varšavskog pakta, bugarska tajna služba je bila odgovorna za izvršavanje prljavijih poslova, koje je izbjegavao i sam KGB, tako da je moćni bugarski transportni vozni park, sa brojnim TIR kamionima, koji su krstarili po drumovima zapadne Evrope, bio zadužen za državni šverc narkotika sa Bliskog istoka ka zapadnoevropskim metropolama. Vjerovalo se da će do propasti kapitalizma doći i tako što će mu se omladina uništiti preko zavisnosti o drogi. Takođe, poznata je i umiješanost bugarske tajne službe u izvršenje atentata na papu Jovana Pavla Drugog 1981, a iza čega je stajao kao organizator KGB.
Međutim, sve ovo nije bilo razlog da nakon pada komunizma Bugarska ne postane jedna od najlojalnijih članica evroatlantskog saveza. U skorijoj prošlosti potvrda za takav odnos bugarske vlade je bila zabilježena tijekom NATO agresije na SR Jugoslaviju 1999, kada je bugarska tajna služba, kao ekspozitura moćnije strane agenture (u ovom slučaju njemačkog BND-a), izradila "čuvenu" "Operaciju Potkovica", u kojoj su bugarski agenti izvještavali da je na Kosovu u tijeku veliko etničko čišćenje u obliku potkovice i da se na fudbalskom stadionu u Prištini izvršavaju masovna pogubljenja Albanaca. Iako je faktički tajno cirkulirao, postojanje ovog izvještaja nikada nije javno potvrđeno. General Wesley Clark negirao je da je znao nešto o "Operaciji Potkovica", a u nezavisnom njemačkom dokumentarnom filmu "Es begann mit einer Lüge" (Sve je počelo jednom laži) iz 2000. godine tvrdilo se da su navodi o "Operaciji Potkovica" izmišljeni od strane bugarske službe da bi se opravdalo bombardovanje SRJ. (Nastaviće se)
I u svom odnosu prema Sjevernoj Makedoniji i Makedoncima Bugarska ima historijsku varijabilu. Tako je odmah nakon Drugog svjetskog rata Bugarska priznavala postojanje makedonske nacije, što je proizašlo iz Bledskog dogovora, koji su potpisali 1. augusta 1947. na Bledu Tito i Georgi Dimitrov. Ovim dogovorom bugarska vlada je prvi put priznala postojanje makedonskog jezika i makedonskog naroda te prihvatila da unutar bugarskih granica (Pirinska Makedonija) postoji makedonska manjina. Na popisu stanovništva iz decembra 1946. godine kao Makedonac se deklarisao 160.541 stanovnik, a 1956. godine 178.862 stanovnika. Sukob Jugoslavije s Infombiroom 1948. doveo je do toga da je Bugarska, kao lojalni saveznik Staljina, poništila Bledski dogovor u svim njegovim dijelovima, osim dijela gdje se oslobađa da plati ratnu odštetu Jugoslaviji u iznosu od 25 miliona dolara. Dolazak Todora Živkova na vlast značio je i početak brisanja postojanja makedonske manjine u Bugarskoj, tako da se na popisu iz 1965. samo 8.750 stanovnika deklariralo za Makedonce, a na popisu iz 1975. nije bilo niti jednog.
Nakon pada komunizma nova demokratska vlast, predvođena predsjednikom Željom Željevim, nastavila je taj promjenljivi odnos prema makedonskom pitanju po principu - jedan korak naprijed, dva natrag. Tako je bugarska vlada prva priznala nezavisnost Makedonije, ali odmah nakon toga je dodala objašnjenje da priznaje državu, ali ne i makedonski narod. Koju godinu kasnije prihvatila je da potpiše Dogovor o prijateljstvu i saradnji, ali je odbila da u njemu piše da je dogovor napisan na makedonskom i bugarskom jeziku, već da stoji da je napisan na oficijalnim jezicima sukladno ustavima dviju država. Tokom svih ovih decenija od demokratskih promjena u 1991. dodijeljeno je od 50.000 do 100.000 bugarskih pasoša makedonskim državljanima, ali uz ucjenu da se nacionalno deklariraju da su Bugari iz Makedonije i da imaju bugarsko porijeklo.
S druge strane, neshvatljivo je da u 21. vijeku Bugarska kao članica EU i NATO ne priznaje postojanje niti jedne nacionalne manjine u svojim granicama jer bugarski ustav ne prepoznaje postojanje takve kategorije stanovništva. Srpski slučaj je možda i najilustrativniji o neodrživosti ovakve bugarske politike ka nacionalnim manjinama, jer dio srpskog naroda živi u Rumunskoj, Mađarskoj, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Albaniji, S. Makedoniji, dakle u svim susjednim zemljama, ali, paradoksalno, nema ga u susjednoj Bugarskoj.
Makedonska manjina u Pirinskoj Makedoniji postoji i ona je organizovana u udruženju OMO Ilinden, ali njegovu registraciju bugarske vlasti odbijaju da sprovedu, time ne poštujući i odluku Europskog suda za ljudska prava, koji je presudio da ta organizacija ima pravo da bude registrovana. Ustav Republike Bugarske ne dozvoljava postojanje udruženja ili političkih partija na etničkom principu, a službena akademska i politička elita u Bugarskoj gleda na makedonsku naciju kao na inžinjering Kominterne i konstrukt Tita i jugoslovenskih komunista iz 1944. godine (iako, istini za volju, postojanje makedonskog naroda jugoslovenski komunisti su priznali još na Drezdenskom kongresu u novembru 1928. godine).
Ipak, ove nelogične činjenice u odnosu na srpsku i makedonsku manjinu nisu problem da bugarska vlada kontinuirano vrši pritisak na Srbiju i S. Makedoniju tražeći da poboljšaju prava bugarske manjine u njihovim zemljama, prijeteći, ako se to ne ispuni, da će staviti veto Srbiji kada bude trebalo da uđe u EU. Od Skopja se zahtijeva da bugarska manjina dobije ustavni status iako procjene govore da ih u cijeloj S. Makedoniji nema više od oko 200.
Otud, za poznavaoce diplomatskih prilika, iako je neprirodno, ipak je indikativno, brojno prisustvo bugarskog diplomatskog osoblja u DKP-ima u Skopju i Beogradu (ima ih po tridesetak u svakom gradu), uz veliki broj prvih, drugih i trećih sekretara te savjetnika. Svakako da ovolika brojka nadmašuje realne potrebe ove sedmomilionske države ukoliko su joj namjere prema svojim prvim susjedima dobronamjerne. Za usporedbu, srpsko diplomatsko osoblje u Ambasadi u Sofiji je godinama svedeno na pet-šest predstavnika, a makedonsko je još i manje.
UTICAJ SRBIJE
S druge strane, uticaj Srbije na S. Makedoniju bar u tom političko-diplomatsko-bezbjednosnom domenu je beznačajan, barem u onome što se može registrirati u javnoj politici. To je i razumljivo ako se uzme u obzir dugotrajna fiksacija srpskih državnih kapaciteta prema Kosovu, te na područja sa značajnom srpskom populacijom kao što su Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Hrvatska. Zato, ma koliko patetično zvučale, ipak ima i istine u riječima srpskog predsjednika Aleksandra Vučića kad kaže da je jedino što traže od Makedonaca i Makedonije da ne mrze Srbe i Srbiju. Jer, realno, i kad bi željela, Srbija nema mogućnosti i snage da bude prisutna u punom kapacitetu i u S. Makedoniji dok su joj otvorene neuralgične tačke u spomenutim državama.
Međutim, odsustvo robusnog diplomatsko-političko-finansijskog prisustva Srbije u S. Makedoniji ona godinama uspješno pokriva svojom mekom moći, koja na kraju daje puno bolji rezultat negoli bugarska hard-linerska politika. Samo u zadnjih 12 mjeseci Srbija je učinila tri poteza koji su joj uveliko povećali popularnost i simpatije kod običnih makedonskih građana. Prvi je bio prošle zime i proljeća, kada je Srbija prva donirala vakcine S. Makedoniji protiv kovida, zatim otvorila svoje bolnice za makedonske građane da se cijepe, a tokom ljeta i prva poslala helikoptere da gase požare koji su buktili u istočnom dijelu zemlje. U svom tom periodu bugarsko prisustvo u makedonskim medijima, javnosti i u svijesti običnih građana se percipiralo kroz prijetnju vetom, negiranjem makedonske nacije i jezika, prisvajanjem nacionalne historije i proglašenjem makedonskih heroja za bugarske. Sve ono što je hrvatski predsjednik Zoran Milanović nazvao "ulazak u intimni prostor".
Ipak, izuzmemo li ove dnevnopolitičke događaje, jedna dublja sociokulturološka analiza bi vodila ka zaključku da se srpski utjecaj u S. Makedoniji, a i širem regionu, puno sistematičnije i planski sprovodi godinama i decenijama, za razliku od ovih neprijateljskih ad hock poteza Bugarske, koji su u velikoj mjeri iznuđeni, kako smo ranije napisali, i zbog interesa Brusselsa i utjecajnijih EU država. Srbija je i kroz historiju, a i danas, u mirnodopskim uslovima, svoj vektor moći u regionu provodila kroz tzv. primjenu centripetalne sile, koja privlači ka sebi susjede ili ih navodi da gravitiraju ka njezinim kulturnim prostorima i vrijednostima, a samim tim i usvajajući ih za sebi bliskim ili svojim.
To se na najbolji način ogleda u popularnoj kulturi, prije svega u muzici i filmu. Tu se misli na prisustvo srpske muzike lakih nota i turbo folka, koji predstavlja "uspješni" miks ritma i melosa koji se ne mogu pomiješati - od world musica i ethna, do gangsta rapa i R&B-ja. Svakom muzički educiranom slušaocu se diže kosa na glavi od tako uspješne mješavine "vode i ulja", ali taj produkt nije ni namijenjen njima. Oni koji su targetovani, mladi i prosječno obrazovani slušaoci to prihvataju i prijatno je za njihovo uho. Zato i ne treba da čudi da su na regionalnim YouTube trending listama u svim ex-Yu republikama već godinama ubjedljivo na prvim mjestima izvođači iz Srbije.
Ništa drugačija nije ni situacija sa filmskom i televizijskom produkcijom, gdje je oduvijek srpska kinematografija znala snimiti najgledanije blockbustere. Tako je bilo u bivšoj državi, tako je i danas kada su filmovi i serije poput "Južnog vjetra", "Tome", "Montevidea", "Balkanske međe", "Senki nad Balkanom", "Ubica moga oca", "Nečiste krvi", "Bese" i "Klana" najgledaniji u regiji.
Srpski kulturni stvaraoci su prvi razumjeli i prihvatili princip po kome funkcionišu i vladaju svijetom Hollywood i američka televizijska i muzička produkcija (a, preko njih i dominira američka kultura) i taj princip stvaralaštva uspješno su prilagodili našoj regiji i senzibilitetu. Kao rezultat došlo se u ovoj situaciji do toga da muzička, TV i filmska produkcija osrednjeg, lošeg, ali, ponekad, i solidnog kvaliteta uspješno promovira srpski kulturni model kao najdominantniji i najprisutniji od svih drugih na Balkanu, a srpski jezik nameće kao lingua franca od Beča do Istanbula. Koliko god zvučalo blasfemično, u popularizaciju i širenju srpskog jezika, a preko njega i kulturne dominacije Srbije na susjedne zemlje, nakon Vuka Karadžića najviše je učinio Aca Lukas, kao paradigma za novog srpskog "kulturnog reformatora".
Dodamo li k tome i inicijativu "Otvoreni Balkan", koju čine Albanija, Srbija i S. Makedonija, a koja znači carinsko i ekonomsko povezivanje ovih zemalja, poražavajući je fakt za bugarsku politiku da godinama nema da ponudi nikakav integrativni paket svome malom zapadnom susjedu, za koga je bivši predsjednik Bugarske Petar Stojanov govorio da predstavlja najromantičniji dio bugarske povijesti.
JE LI VETO PROMAŠENA POLITIKA
I dok se Bugari vesele uz srpsku muziku i gledaju srpske filmove, za to vrijeme bugarska država se trudi da svoje prisustvo u S. Makedoniji nametne primjenom politike iz kraja 19. stoljeća, koju je tada praktikovala bugarska Egzarhija - ukoliko asimilacija nije dobrovoljna, onda se primjenjuju represivni i prisilni metodi. Za razliku od srpske politike, današnja bugarska politika prema S. Makedoniji nije se prilagodila novom duhu vremena kako bi pridobila simpatije kod svojih susjeda Makedonaca. Zato i ne čudi postojeća nepopularnost te države u S. Makedoniji. Brojno osoblje u Ambasadi s opskurnim aktivnostima je još jedan relikt prošlosti, a veto na eurointegracije primjer kako se sa pozicije sile ne može postići dominacija jedne države na drugoj, već se animozitet samo još više produbljuje.
Otud na bugarski veto se više nitko od običnih građana u S. Makedoniji ne obazire, a nakon ostavke nacionalno dezorijentisanog premijera Zorana Zaeva (obećavao je da će prihvatiti sve i svašta od zahtjeva Sofije - od toga da će od spomenika poginulim partizanima, na kojima piše da su ubijeni od "bugarskog fašističkog okupatora", biti izbrisan pridjev "bugarski", zatim je prihvatio zahtjev Sofije da bugarska vojska u Drugom svjetskom ratu nije bila okupator Makedonije, već administrator, do toga da je komunistička Jugoslavija bila krivac što su se makedonski i bugarski narod udaljili, iako su, prema Zaevu, korijeni Makedonaca bugarski), sve je više naznaka da će sličan ignorantski odnos prema bugarskim zahtjevima zauzeti i makedonski političari. Opozicijska VMRO-DPMNE već je najavila svoje crvene linije i reciprocitet u odnosu na Bugarsku.
Jer, nakon sveg ovog bolnog iskustva u odnosu sa EU svima je postalo jasno, i ukoliko bi S. Makedonija prihvatila sve zahtjeve Bugarske, da bi opet došli neki novi uvjeti iz Brusselsa koji bi ponovo odgodili početak pristupnih pregovora. U takvim okolnostima približavanje S. Makedonije Srbiji kroz projekat "Otvoreni Balkan" se nameće kao jedini realni pravac prema kome će se kretati ova zemlja u budućnosti.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.