Kolumne

Šta možemo da naučimo od Noleta

Šta možemo da naučimo od Noleta
Foto: Ilustracija/Nezavisne | Šta možemo da naučimo od Noleta

Već je postalo tradicionalno da Novak Đoković nije po volji svjetskih medija, kao i da mu domaćini velikih turnira ni izbliza ne poklanjaju potreban respekt.

Tako je bilo i u Parizu, naročito kad pogledamo termine u kojima je nastupao najbolji teniser svijeta. Isto tako, ko je pratio Rolan Garos preko Eurosporta mogao je u pauzama mečeva posmatrati one sportske inserte koje, uzgred, ovi ponavljaju do iznemoglosti. Dva su mi posebno privlačila pažnju...

Prvi, prošlogodišnje finale, u kome je Nole glat poražen od Nadala. S apetitom su na Eurosportu mjesecima prikazivali trenutnu Đokovićevu nemoć i slavlje Španca. Čak su te inserte prikazivali tokom samog turnira, pa čak i polufinalnog meča između dva vječita rivala, sa ovogodišnjeg turnira. Tako smo u živom prenosu, u jednom veličanstvenom meču, gledali superiornog Đokovića, a u pauzama bi povremeno uletio snimak Noletove nemoći!

Ako neko misli da je ovo slučajno, zašto u drugom insertu, gdje su prikazivali finale iz Melburna, nisu prikazivali ovogodišnje ili lanjsko finale, već finale iz 2018. između Federera i Čilića? Mora da su ih ganule Rodžerove suze nakon pobjede ili jednostavno nisu htjeli prikazivati Đokovićeve trijumfe.

(Kad smo kod Federera, pitam se kako bi organizator i mediji reagovali da je Nole, poput plačljivog Federera, kukavički napustio turnir uz blijedo objašnjenje.)

Ipak, sve su to, pokazalo se, sitne pakosti. Čini se da je Nole svojom sportskom vještinom i nevjerovatnom mentalnom snagom ulio strah u kosti svima koji ga ne podnose. Ovdje bih zato pomenuo i svijetlu stranu Eurosporta. Nekadašnji vrhunski teniser, a sada stručni komentator ove kuće Mats Vilander od Đokovićevog velikog kritičara pretvorio se u njegovog velikog fana.

On čak smatra da Đoković može osvojiti sve ovogodišnje grend slemove. Savle je postao Pavle! Takođe su bili izuzetno pohvalni komentari Miše Zvereva, drugog komentatora ove kuće. Zverev je, komentarišući posljednji Noletov poen, ukazao na potpuni mir kod Đokovića, kao da se toga trenutka već okrenuo od Pariza i postao fokusiran na svoj naredni cilj, osvajanje Vimbldona!

Ovim trijumfom Đoković je postigao još jedan rekord, postao je prvi teniser u open eri koji je svaki od slemova osvojio barem dvaput! Takođe, već sada ubjedljivo bježi Federeru po broju sedmica na prvom mjestu ATP liste, i izjavio je da mu to više i nije prioritet, već mu je osnovni cilj osvojiti što više grend slemova. Sada ima 19, jedan manje od Rodžera i Rafaela, a smiješi mu se i Vimbldon, koji počinje 28. juna.

Osvrnuo bih se sada i na igru i ponašanje grčkog asa Stefanosa Cicipasa u finalu Rolan Garosa. Igrao je veoma dobro, imao je i ogromnu podršku publike, ali je bio i miljenik sreće. Jer, podsjetiću, Nole je u prvom setu servirao za set, ali je zbog problema sa očima izgubio svoj servis gem, a kasnije i set.

Nakon meča Cicipas je bio vidno razočaran, ali mi je djelovao i nadmeno. U fazonu, ja sam moralni pobjednik. Ali, sve to bez prave osnove. Novak mu se poslije meča obratio biranim riječima i pokazao da je i sportski džentlmen.

Ovo sve pominjem zato što takvo ponašanje Stefanosa Cicipasa jeste svojstveno velikim nacijama, nadmenost i prepotencija, kao jedan zid, barijera koju nameću tzv. malim narodima, ne samo u sportu, već uopšte. Otuda i sve te sitne pakosti prema Đokoviću, koji nije njihov, a iznad je njih. Ali je posebno bitno što je tu barijeru Đoković davno razbio, i od vječitog trećeg postao vječiti prvi. Njegovi rezultati u posljednjoj deceniji su impozantni, takvi da nabijaju komplekse protivnicima.

Dakle, Đoković jeste sportska veličina u svakom pogledu. Čovjek koji uvijek ide naprijed, napreduje i u kvalitetu i u postavljenim ciljevima, koji nose novu motivaciju. Ono još bitnije - Đoković je i ljudska veličina. Svi znamo koliko je Nole pomagao ljudima kada je bilo najpotrebnije. Nije pravio razliku među ljudima po bilo kakvoj osnovi. To vidimo i inače u njegovom sportskom, i uopšte životu. U svom timu Đoković ima Vajdu i Ivaniševića, imao je i Bekera i mnoge druge, Nijemce, Špance... Druguje sa Semirom Osmanagićem i njihov odnos izrasta u iskreno prijateljstvo. Već je pokrenuta inicijativa da Đoković postane počasni građanin Visokog i mi je iskreno podržavamo.

Dakle, Nole se davno izdigao iznad Balkana, onog pežorativnog, nazadnog koji nosi mržnje, sukobe, rušenje i smrt. Nole je graditelj, on stvara nove mostove pomirenja i povjerenja među ljudima. On širi mir, ljubav i prijateljstvo. (Otuda povremeni napadi na Đokovića od onih mračnih botova po internetu.)

Ali, Đoković se nije odrekao Balkana, svega onoga pozitivnog što traje vijekovima, prije svega one neposrednosti i ljudske topline koja krasi ovdašnje ljude, a što stoji nasuprot zatvorenosti i hladnoći srca i duše zapadnog čovjeka. Nije se Nole odrekao ni svoje zemlje, niti srpskog pasoša. Možemo samo zamišljati sve hvalospjeve i promociju koju bi Đoković uživao da je krenuo stopama Martine Navratilove, Ivana Lendla i mnogih drugih koji su svoje državljanstvo zamijenili za američko ili bilo koje drugo sa Zapada. Svi i sve bi tada bilo na Noletovoj strani.

A mi? Možemo se ugledati na Đokovića, zaista bi trebalo, u svemu, ali možemo uživati u vlastitom blatu i žabokrečini i baviti se, recimo, nanom Fatom Orlović i crkvom u njenom dvorištu ili drugim sličnim temama koje mi uvijek nađemo kao vrhunskim nacionalnim interesom. A sve zarad nečijih ličnih interesa.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije