Književne nagrade, u nezavidnom izboru između ništa i malo, obično se svode na ništa. Svode se na vijest u novinama koju zatrpaju hiljade drugih. Za laureata to je određena vrsta satisfakcije, za ponekog čitaoca razlog da pročita nagrađenu knjigu, a za širu kulturnu, da ne kažemo društvenu zajednicu, to je pad muve na medvjeda.
NIN-ova nagrada kritike za roman "Poslije zabave" Steve Grabovca izuzetak je koji potvrđuje pravilo. Jednostavno, NIN je kroz svoju dugu istoriju znao praviti takve izuzetke. Sedamdeseta nagrada beogradskog nedjeljnika, ipak, bar nama sa ove strane Drine, posebno je značajna. Ne pamtim kada se šira zajednica toliko obradovala jednoj književnoj nagradi kao što je ovoj. Zašto je to tako?
Stevo Grabovac prvi je pisac iz Republike Srpske koji je dobio NIN-ovu nagradu od kada Republika Srpska postoji. Roman "Poslije zabave" prva je nagrađena knjiga pisana ijekavicom od početka rata na prostoru bivše Jugoslavije, odnosno od kada se nagrada dodjeljuje na srpskom, a ne na južnoslovenskom govornom području.
Stevo Grabovac, uslovno rečeno, dolazi iz autsajderske pozicije i, kako sam kaže, poluanonimne književne scene, te ne pripada nijednoj ideološkoj struji, na koje su se, nažalost, odavno podijelili čak i književnici u Srbiji.
Grabovac je, iz perspektive sveukupnog srpskog izdavaštva gledano, objavio knjigu za malu izdavačku kuću "Imprimatur" iz Banjaluke koju vodi Boris Maksimović i osvojio nagradu u konkurenciji 188 pisaca. Među tim piscima mnogo je izvikanih imena iza kojih stoje, figurativno rečeno, izdavačke aždaje sa svojom ogromnom propagandnom mašinerijom. Ovdje je potrebno napraviti malu digresiju i reći kako je "Imprimatur", iako mali izdavač sa tek nekoliko godina rada, na prostoru Republike Srpske već stekao ugledno ime i postao jedan od dva ili tri izdavača koji sudbinu knjiga nakon njenog objavljivanja ne prepušta samim autorima.
Za one koji nisu upućeni, valja reći da knjige savremene književnosti nastale u Republici Srpskoj, maltene, djeluju kao ilegalna štiva, koja se raznose iz ruke u ruku, jer velikoj većini izdavača književnost nije primarni posao, nije ih briga za distribuciju i predstavljanje prethodno objavljenih knjiga. Samim tim ne postoje knjižare u kojima je moguće kupiti knjige i ispratiti ovdašnju književnu produkciju.
Srećom, sa izdavačkom kućom "Imprimatur" nije takav slučaj.
Pored rada na uređivanju, dizajnu i svemu ostalom prije samog štampanja, oni se brinu za predstavljanje knjiga, za njihovu distribuciju, te za kakvu-takvu reklamu putem interneta. Taj naporni višegodišnji posao i te kako se isplatio na primjeru dva romana Steve Grabovca "Mulat albino komarac" i "Poslije zabave".
Zbog njenog izdavača, dakle, ova nagrada raduje još više.
NIN-u u rukama Steve Grabovca, međutim, najviše su se obradovale generacije odrasle u ratu, kojima je u svojoj književnosti dao glas. Naposljetku, Stevo Grabovac napisao je odličnu knjigu kojoj su se i bez ikakve nagrade obradovali svi pošteni čitaoci. Po čemu je poseban roman "Poslije zabave"?
Poseban je po onom po čemu je i sama književnost u svom najizvornijem obliku posebna: u isto vrijeme govori jednostavnim i umjetnički releventnim, odnosno zavodljivim jezikom. Iako njen pripovjedač i glavni junak ima identično ime i prezime kao sam pisac, dakle Stevo Grabovac, u knjizi su uglavnom izmišljeni likovi koji pričaju o suštinskim istinama.
Roman "Poslije zabave" daje glas onima koji nisu imali nikakve šanse da uspiju u životu i čija je svrha, u svijetu kakav jeste, bila tek da njihovi organi posluže bogatijim i perspektivnijim vršnjacima. Kada čovjek o tome čita, ima osjećaj da ga je pisac samlio valjkom, čemu umjetnost uostalom i služi.
Svakodnevno na raznim portalima čitamo o stotinama mrtvih na planeti u ratovima i drugim užasima te olako, bez emocija, prelazimo preko tih vijesti. U književnosti je drugačije. Tu suosjećamo, jer nas pisac, odnosno pripovjedač, upoznaje sa likovima koji eventualno doživljavaju tragediju. U našem slučaju pisac je majstor.
On je tragediju doživio na sopstvenoj koži. Temu je decenijama nosio duboko u sebi, pa je i čitaoce naučio da budu strpljivi. Prije nego što nas samelje valjkom, on nas vodi autsajderskim, ali zanimljivim putem svog lika u njegovom više nego interesantnom odnosu sa ocem, bratom, prijateljima iz djetinjstva. Vodi nas kroz savremenu umjetnost, svoje spisateljske pokušaje i kuda sve ne. No, dosta o romanu.
O romanu se ovih dana nadugo i naširoko pisalo, ali ništa od toga ne može da zamijeni užitak čitanja. Zbog toga, ko nije, a koga iole interesuje književnost, što prije bi trebalo da se uhvati ukoštac sa ovom knjigom.
Stevi Grabovcu NIN-ova nagrada uručena je u ovaj ponedjeljak u Beogradu.
Govor je započeo digresijom u kojoj je uputio izvinjenje svima kojima je eventualno prouzrokovao neugodnost, jer je noć prije uručenja zbog umora otkazao sve medijske nastupe. Međutim, puk izvinjenja ne prihvata olako.
Na društvenim mrežamo uslijedila je hajka na Stevin lik i djelo, samo zbog toga što nije gostovao u "Utisku nedelje", urednice i voditeljke Olje Bećković, iako ni po čemu nije bio obavezan da gostuje u ovoj emisiji. Naravno, napadali su ga oni koji niti su pročitali neku njegovu knjigu, niti znaju bilo šta o njemu. Napad je pojačan i jer je pisca, nekoliko dana ranije u svom kabinetu primio Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske i obećao mu novčanu pomoć.
Kod Dodika je mogao, kod Olje Bećković ne može?
Krugu dvojke, odnosno onom dijelu populacije sklonom izrazitoj isključivosti na koju se misli kada se potpuno nezasluženo koristi pomenuta "tramvajska" sintagma, ovo je bilo dovoljno da shvati kakav je i čiji je Stevo Grabovac. Ne treba zaboraviti ni da je Grabovcu u krugu dvojke i uručena nagrada, te da nije sve crno ili bijelo.
Elem, Milorad Dodik je ranije ove godine za Dan Republike Srpske, Ordenom Njegoša prvog reda odlikovao Mirka Pajčina, alijas Baju Malog Knindžu, pa mnogima nije bilo jasno zašto je Stevo došao na isto mjesto kao i Baja.
Zaista, koja je razlika u ova dva prijema? Kada je Pajčin odlikovan, prvi sam se pobunio, jer mislim da dotični dobijeni orden ne zaslužuje ni pod razno.
"Ako zovu, opet sam u rovu", pjeva u pjesmi o Republici Srpskoj, čovjek koji je rat proveo u beogradskim kafanama. Svakako, pjesma ne mora da se temelji na ličnom iskustvu pjesnika, ali nije ni za orden, kao u ostalom i cijeli Pajčinov opus.
Da se razumijemo, Pajčin ima svoju mnogobrojnu publiku. To niko ne spori i na tome mu svaka čast. Svaka čast ako ga slušaju i predsjednici, ali ne i na tome ako ga u ime institucije i naroda koji vode nagrađuju, jer je istina da od njega postoji mnogo zaslužnih na spisku za nagrade. Istina koja boli jeste jer su mnogi zaslužni zaboravljeni. Istina je zapravo da oni koji su bili u rovu u velikoj većini slučajeva nikad ne žele da se vrate tamo. O tome se, između ostalog, može naslutiti i u književnosti Steve Gr abovca.
Grabovac, koji je kao maloljetnik bio u logoru i koji je prvi roman napisao radeći u auto-praonici, a drugi u trgovini zaslužuje pomoć i podršku ovog društva. O tome su trubili isti oni koji ga sada napadaju, jer je otišao na prijem kod onoga koji ovo društvo vodi. Ako to nije licemjerstvo, šta jeste?!
Po mom mišljenju, predsjednik Republike Srpske, ma ko u tom trenutku obavlja tu funkciju, trebalo bi da prima što više Grabovaca, a što manje Pajčina.
Štaviše, Grabovac je od ovog društva u najmanju ruku zaslužio pristojan posao, a predsjedniku jedne republike ne bi trebalo predstavljati problem da mu to i ostvari, bez obzira na to što naš pisac nije završio fakultet i što je studije prekinuo, zamislite, zbog posla u rafineriji nafte, gdje je proveo 12 godina. Onih koji su završili fakultet u Republici Srpskoj postoji mnogo, a samo Stevo Grabovac ima NIN-ovu nagradu.
Svejedno, ne vjerujem da je Stevo Grabovac kod Dodika otišao očekujući bilo šta. Prije će biti da je otišao kao predstavnik jedne autentične kulture, a kultura, kako je govorio Duško Radović, više pripada vaspitanju, nego obrazovanju.
Više je stvar morala, nego estetike i zamršeniji je posao kultivisati narod, nego ga uveseljavati, dodaće Radović. Sa druge strane, Ivo Andrić je pisao kako bi naše vođe trebalo da čitaju djela svojih savremenika, kako bi znale gdje da upute svoj i najmanji korak. Eto prilike, a ovo ne govorim ironično, i za Dodika i za Grabovca.
Stevu Grabovca upoznao sam 2012. godine. U banjalučkom Domu omladine učestvovali smo na istoj književnoj večeri. Pojavio se niotkud i rekao pjesmu o tome kako plaća račune i živi, što bi rekao Branimir Džoni Štulić, život običnog tempa.
Bilo je tu lirske melanholije i epske snage u pjesmi koja teče moćno kao rijeka. Odmah sam vidio da ispred mene stoji neko ko zna da piše i zna o čemu piše.
Poslije smo imali mnoštvo kafanskih, književnih i kafansko-književnih druženja. Tu i tamo ponekad bismo razgovarali o situaciji u društvu, ali Stevo nikada nije pričao svoju ličnu priču, niti se predstavljao kao neko kome je gore od ostalih.
Nije konkretno govorio o tome šta je doživio u ratu, niti se kada žalio na sudbinu ili osuđivao bilo koga. Stoga sam bio iznenađen kada sam 2019. godine čitao njegov roman "Mulat, albino komarac", u kojem o zarobljeništvu piše autentično, toliko da se čini nemogućim da to napiše neko ko nešto slično nije doživio na sopstvenoj koži ili ko nije bio svjedok događaja. O tome jednako autentično u romanu "Poslije zabave" i njenom istoimenom trećem dijelu lik i pripovjedač Stevo Grabovac, takođe, ponešto natukne i svom prijatelju Damiru negdje pred kraj afterpartija, kada su svi već dovoljno pijani i umorni da mogu jedino utonuti u san ili se ogoliti do srži.
Stevo se u svojim romanima ogolio do srži i hvala mu na tome.
Stevi Grabovcu vjerovatno neće biti drago što ću ga staviti u isti kontekst sa istoričarom umjetnosti Žarkom Vidovićem, koji je svojevremeno prošao pakao Jasenovca. Vidović je rekao da su "logoraši posljednja srpska nacionalna elita" i to je izgleda zaista tako. Grabovac ne bježi od svog nacionalnog identiteta niti ga glorifikuje nauštrb drugih. Jedan je od onih koji smatra da nacionalizmu, odnosno novom povampirenom obliku ovog izraza, a iste riječi vremenom poprimaju nova značenja, nije mjesto u književnosti.
Sedamdeseti ninovac je istinski pacifista koji se grozi i onih koje se takvima predstavljaju zarad projekata i novca. To se naprosto osjeti u njegovim knjigama u kojima je čovjek, mali čovjek prije svega, stavljen ispred ideologije i ratnih sukoba koje su prouzrokovale lažne elite. Stevo Grabovac je primjer onoga kako bi elita trebalo da izgleda. Njegov ime i prezime danas se nalazi na spisku koji je započet imenom i prezimenom Dobrice Ćosića daleke 1955. godine.
Stevo kaže da mu je drago zbog toga, ali da osjeća kako nije dostojan ukazane časti.
I tu nema lažne skromnosti. To je podsvjesni elitizam kojeg u sebi nose mnogi skromni ljudi sposobni za veća djela, ali namjerno sklonjeni u stranu od prevelike buke. Na nama ostalima je da kažemo kako je upravo on dostojan priznanja.
Ne sumnjam da će izdržati ogromnu medijsku buku u čijem se središtu, nenaviknut na tako nešto, trenutno nalazi. Dok se ne skloni u svoju samoću da piše nešto novo, ne sumnjam ni da će izdržati i zaslužene pohvale i nezaslužene napade. Preživio je Stevo Grabovac i gore.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.