Autobus je stigao u Budvu nakon dugih nešto više od deset sati vožnje. Bio sam pogužvan od naporne vožnje i stisnutih sjedišta prepunog vozila jer smo iz Banjaluke krenuli prethodne noći (7. septembra) u 23.00.
Čak smo imali i jedno oštro kočenje kada nam je vozilo iz suprotnog pravca uletjelo u makaze, pa su mnogi svoje stvari na kraju puta skupljali nekoliko sjedišta naprijed. Ipak, bilo je i divnih momenata tokom vožnje, kao što je rađanje sunca uz prelijep pogled na ulaz u Boku Kotorsku sa uzvisine, kod Herceg Novog.
U Budvi, koja sa okolnih uzvisina djeluje kao veliko i moćno turističko središte, odmah sam kupio kartu za moje konačno odredište, za Bar. Ali i saznao i neprijatnu činjenicu da u Crnoj Gori ne postoje mjenjačnice, a ja gotovo da i nisam imao eure kod sebe.
Nisam imao vremena da marke zamijenim u staničnoj banci u Budvi, iako sam u stvari i imao, pošto je autobus za Bar kasnio više od pola sata. Nisam se nervirao, slijedi mi put prelijepom Budvanskom rivijerom, sa krunom odmah na početku, sa Svetim Stefanom. U autobusu se moglo čuti mnogo evropskih jezika, uz sve varijante domaćih. Slijedili su Petrovac, Sutomore...
Vozač mi je stao u centru Bara.
Razlog mog dolaska u Bar je Međunarodni festival ljubavne poezije Pjesnik svetionik. Osnivač i organizator festivala je Međunarodno udruženje književnih stvaralaca i umjetnika "Nekazano" iz ovog grada, a ovo je šesto izdanje festivala.
Najavljeni su brojni eminentni gosti, među njima i Kristina Nikolovska, potpredsjednica Udruženja književnika Makedonije, doc. dr Rade Vučićević, teoretičar književnosti i književni kritičar, Miroslav Mišo Bakrač, predsjednik Udruženja pisaca "Čegar" iz Niša, Mirjana Svetozarević, književnica iz Niša, Vojin Trivunović, naš sugrađanin, ugledni književnik, prof. dr Džemil Bitići, ugledni pjesnik iz Prištine, Sadije Aliti, pjesnikinja i novinarka iz Tetova, inače magistrica književnih nauka, Silvana Jovanović, pjesnikinja iz Velike Kladuše i mnogi drugi književnici, njih nekoliko desetina.
Na okupljanje pjesnika već sam kasnio, tako da sam odlučio zamijeniti pare u banci i potražiti svoj smještaj, a kasnije pred zvanični početak festivala pridružiti se ostalima. Ispostavilo se međutim da banka mijenja samo dolare, funte i franke, uz savjet prisutnog građanina da ne idem u drugu banku već da potrebnu transakciju obavim "tamo gdje treba".
Kod dotične osobe, a opet se pokazalo da je svijet mali, čovjeka koji je boravio u banjalučkom hotelu "Bosna", a gledao filmove u "Palasu" jer je bio vozač i dolazio u banjalučku mljekaru, obezbijedio sam i eure i prevoz do hotela "Bogumila" u Šušnju, na periferiji Bara iz pravca Sutomora.
Dočekao me je zakupac ovog hotela smještenog nekoliko stotina metara od plaže i čistog mora. Hotel vodi porodica Osmančević iz Sanskog Mosta! (Gdje me nađe!) Hasan Osmančević je zakupac, čovjek koji se ovim poslom bavio i u Hrvatskoj, a koji je vlasnik hotela u svom Sanskom Mostu. Pričali smo o zajedničkom prezimenu, o poznatim i manje poznatim prezimenjacima i o mogućnostima da smo zaista i rod.
Objasnio sam Hasanu i razlog mog dolaska, pričali o književnosti, o knjigama, a onda mi je moj domaćin rekao da je i njegov život jedan roman o kome bi se mogla napisati knjiga. Tek tada sam shvatio da razgovaram sa jednim od najpoznatijih logoraša svijeta, čovjekom koji je u logoru na Manjači proveo 210 dana u zatočeništvu.
I koji je upravo tu, od nađenog komada drveta i eksera iz ograde, u tajnosti, danima pravio figuru čovjeka pognute glave sa rukama vezanim na leđima. Tu figuru, po raspuštanju logora i njegovom prebacivanju u prihvatni centar u Karlovac, predao je osobi koja je bila u pratnji brojnih novinara koji su ih obišli. Hasan je znao samo da je to Amerikanac i diplomata.
Rekao mu je da svijetu pokaže istinu. Amerikanac kome je Osmančević uručio skulpturu bio je niko drugi do Ričard Holbruk, tadašnji ambasador SAD u Njemačkoj, kasniji tvorac Dejtonskog mirovnog sporazuma. Figura čovjeka pognute glave vremenom je postala simbol svih logoraša svijeta bez obzira na naciju i vjeru, a njene replike donijele su preko pet miliona dolara donacija u humanitarne svrhe za Bosnu i Hercegovinu.
Danas je Hasan uspješan poslovni čovjek, veoma imućan, ali i dalje skroman, voli i poštuje sve ljude, oprašta čak i onima koji mu nisu činili dobro, ali zadovoljan je i srećan da danas oni koji su ga oružjem tjerali da drži pognutu glavu, na njegov pogled prema njima obaraju glavu.
Ono što mi Hasan nije rekao, a što o njemu znam jeste da gotovo svake godine tridesetoro djece, skromnijeg materijalnog stanja iz njegovog grada, zahvaljujući njemu ide na more, na ljetovanje.
Mala pauza i vrijeme je za susret sa domaćinima i učesnicima festivala. Našao sam ih u restoranu u okviru kompleksa Sabornog hrama Svetog Jovana Vladimira, nedaleko od Dvorca kralja Nikole koji je neposredno na obali.
Kralj Jovan Vladimir, kome je posvećen hram, pripada prvoj srpskoj kraljevskoj dinastiji iz prednemanjićkog vremena. Radi se o monumentalnom i prelijepom zdanju sagrađenom i osveštanom 25. septembra 2016. Hram je treći najveći pravoslavni hram na svijetu, poslije Hrama Hrista Spasitelja u Moskvi i Hrama Svetog Save u Beogradu. I svakako da je već sada jedan od glavnih simbola i orijentira u Baru.
O Hramu, kao i o Dvorcu kralja Nikole (sazidanom 1883.) mogli bismo ispričati cijelu reportažu, i da opet ne kažemo sve, ali za ovu reportažu nemamo dovoljno prostora. Srdačan susret sa domaćinom, Labudom Lončarem, predsjednikom Udruženja "Nekazano", inače poznatim pjesnikom i književnikom, kao i sa njegovim bliskim saradnicima i pjesnicima Gordanom Srećković, izuzetnom, energičnom i agilnom ženom, Mladenom Babovićem i Goranom Radičevićem.
A onda i upoznavanje sa učesnicima festivala, gostima, ali i onim domaćim, nova poznanstva. Uslijedio je odlazak u marinu, gdje je simbolično kod Crvenog svetionika, jer festival je sam po sebi svetionik ne samo poezije već i dobre volje i prijateljstva među ljudima, svečano otvoren festival.
Uz stihove, poneki aforizam, ali i uz dolazak i defile folklorne sekcije KUD "Hadži Ruvim" iz Lajkovca i zdravicu Milutina Rankovića, njihovog direktora. Na kraju dana, uslijedilo je književno veče u amfiteatru Poljoprivrednog fakulteta. U punom amfiteatru, predstavljene su knjige mladih autorica: "Prsti" Kristina Bijelić, "Moje drugo ja" Enese Sukić i "(Bes)Kraj zalutalog bluza" Vanje Parače.
Vrijeme je na njihovoj strani, o njima će se tek čuti i pisati, one su ona svijetla budućnost. U subotu, dakle, narednog prijepodneva, okupili smo se ponovo u marini.
Još prvog dana, prije svečanog otvaranja, domaćini su svoje goste odveli u obilazak starog Bara, stare masline i Dvorca kralja Nikole u kome je danas Zavičajni muzej. Sada je slijedila atraktivna avantura, krstarenje morem. Ukrcali smo se u brodić i uživali u predivnoj, često i surovoj prirodi, uređenim plažama Šušnja, Sutomora i Čanja i bistrom, ugodnom za kupanje moru.
Konačno odredište, nakon blizu sat vremena plovidbe prema Budvi, bila je Kraljičina plaža, intimno mjesto u koje se stiže isključivo morskim putem. Naročito čiste i još uvijek dovoljno tople vode i djelomično pješčane plaže.
Naša morska avantura, završena je kasno popodne, oko 17 časova. Uslijedila je promocija stvaralaštva našeg Banjalučanina, glamočkih korijena, Vojina Trivunovića, a potom i centralna manifestacija cijelog festivala, proglašenje pobjedničke pjesme i predstavljanje prateće zbirke pjesama u kojoj su zastupljeni svi izabrani autori sa konkursa.
Pobjednička pjesma po obrazloženju eminentnog žirija, jeste pjesma "Pogledi rasuti po tebi", Milada Obrenovića iz Rogatice, inače člana Udruženja književnika Republike Srpske. Žiri je imao veoma težak zadatak, da među mnoštvom odličnih pjesama, izabere onu najbolju, obrazložio je odluku žirija doc. dr Rade Vučićević. Nagrada se sastoji od besplatnog štampanja knjige poezije, a "Nekazano" to radi izuzetno kvalitetno, sa tvrdim koricama i finim uvezom, u tiražu od 200 primjeraka.
Autor pobjedničke pjesme, nažalost, bio je spriječen da dođe i da se predstavi publici u amfiteatru Poljoprivrednog fakulteta. Tu priliku ipak nisu propustili mnogi drugi, tako da smo do duboko u noć uživali u divnim ljubavnim stihovima. Nedjelja prijepodne bila je rezervisana za odlazak u manastir Ribnjak.
Išli smo dugo, uzanim asfaltnim putem koji je povremeno presijecao nekadašnju rutu kojom se provlačio voz ćiro i vijugao uz brojne serpentine, savladavajući visinu. Od pruge i ćire, danas gotovo nije ostalo ni traga, tek poneka rasturena stanica za popunjavanje kotla lokomotive vodom, ali u ovim krajevima još uvijek ima hladnih, osvježavajućih izvora, u šta sam se i lično uvjerio.
Manastir se nalazi na vulkanskoj stijeni, za razliku od okolnog kraškog predjela i posvećen Svetom Petru i Pavlu. Po predanju, ali i nekim istorijskim faktima, prvu crkvu na ovom mjestu podigla je čuvena kraljica Jelena Anžujska, supruga kralja Uroša, i majka srpskih kraljeva Dragutina i Milutina. Ali novija istorija manastira vezana je za oslobađanje Crne Gore od Turske, od oktobra 1887. Naime, na mjestu današnjeg manastira nalazila se turska kula, a na obližnjem brdu Gradac i osmatračnica, uvezana sa mrežom sličnih osmatračnica na granici dvije imperije.
Knjaz Nikola je sa svojom vojskom najprije gotovo bez većeg otpora zauzeo kulu, a potom i samu osmatračnicu. U Ribnjaku je postavio svoj štab, a sa Gradca je imao Bar i okolinu na dlanu. Po predanju, na tom mjestu knjazu se javio Vasilije Ostroški i rekao da pokrene vojsku dalje i da će odmah poslije Božića zauzeti i sam Bar.
Nikola se zarekao, ako se to dogodi, da će na brdu Gradac podići crkvu posvećenu Sv. Vasiliju Ostroškom. Upravo kod Bara, Crna Gora je dobila svoj prvi izlaz na more, a 1879. na brdu Gradac podignuta je crkva.
Crkva je, nažalost, tokom zemljotresa u aprilu 1979. doživjela potpuno razaranje, pa je četiri godine kasnije, niže, u Ribnjaku podignuta skromna crkva posvećena istom svecu, kasnije preimenovana u crkvu Vasilija Velikog.
Od tada počinju ozbiljni radovi, te u sklopu manastira danas imamo i novu crkvu posvećenu Svetom Petru i Pavlu, koja je rađena po ugledu na istoimenu mnogo poznatiju crkvu u Rasu kod Novog Pazara, krstionicu posvećenu Jovanu Krstitelju, konak i druga zdanja. Dugo vremena manastir Ribnjak bio je metoh manastira Ostrog, a 2007. dobija svoju samostalnost. Tri godine kasnije, na brdu Gradac obnavlja se i zavjetna crkva knjaza Nikole.
Iguman manastira je otac Prokopije Vuković, koji je u Ribnjak došao 2002. godine, a igumanom postao kad je manastir stekao samostalnost, 2007. Radi se o veoma mudrom, ali naoko oštrom čovjeku, inače školskom drugu naših domaćina Labuda Lončara i Gorana Radičevića. Sedam godina nalazio se u manastiru Ostrog uz sam kivot Sv. Vasilija.
Sa naročitom radošću ističe to vrijeme provedeno u Ostrogu, kada je i cijelu noć znao provesti pored kivota, u molitvi. Ipak, ne može nama govoriti o svim iskustvima i doživljenim čudima. U Ribnjaku održava savršeni i duhovni mir i red, ali i urednost, cvijeće, voće puno roda, tropsko i egzotično voće. Svojom vanjskom oštrinom, prilično je prepao dio pjesnika, ali njegova oštrina u stvari samo skriva jednu dobru i toplu ljudsku dušu. Sa Prokopijem sam se rastao uz bratski zagrljaj.
Do zavjetne crkve posvećene Sv. Vasiliju Ostroškom popeli su se tek oni najodvažniji, jer se ide uskom stazicom. Prvi su se uspeli ponajniža Maja Đukanović, pjesnikinja iz Čačka i stameni Srđan Bajić iz Sutomora, inače ranije banjalučki student. Zauzeo sam visoko treće mjesto, ali sigurno da je pobjednik četvorogodišnja Damjana, kćerka Mladena Babovića, koja je hrabro svojim malim koracima stigla na vrh.
Na predivnom i dominantnom mjestu, uz crkvu svoje stihove su čitali prisutni, najuporniji pjesnici. Naveče, u vili Ćetković u Sutomoru, desilo se završno festivalsko veče. Održan je splet kola u izvođenju KUD "Hadži Ruvim" iz Lajkovca, predstavljanje Ženske mreže Srbije i njihove predsjednice Tatjane Milenković iz Niša, kao i još jedno predstavljanje prisutnih autora.
Zadnji dan, ponedjeljak, ipak, svi smo bili pomalo tužni. Postepeno smo se osipali, kretali svojim kućama ili na neka druga putovanja. Iskoristio sam vrijeme za još malo druženja sa Mirjanom Svetozarević i Mišom Bakračem, Labudom, Gordanom, Goranom, a onda je došlo vrijeme da i sam uprtim stvari i krenem kući.
Kada sam dolazio, poznavao sam samo tri osobe sa festivala, na rastanku, rastao sam se sa mnoštvom prijatelja, kao rod rođeni. Neprocjenljivo!
(Autor je satiričar)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
