Teško je biti na čelu države koja još nije utvrdila da li su joj južne granice na Prokletijama ili na Kopaoniku. Teško je voditi zemlju koja je devastirana sankcijama i ratovima iz devedesetih godina prošlog vijeka, a koja već dvije i po decenije nema dobar imidž u svijetu. (Za popravljanje tog imidža mnogo su zaslužniji vrhunski sportisti i umjetnici iz Srbije, nego političari.)
Nesporno je da je Aleksandar Vučić od svog dolaska na mjesto premijera Srbije do danas, kada je predsjednik, mnogo učinio da Srbiju pokrene, da joj se da zamajac i da se izvuče iz apatije i letargije samodovoljnosti i izolacije. Pa ipak, mnogi ovom političaru i državniku zamjeraju sve i svašta. Desničarima u Srbiji svakako smeta što ovaj deklarisani (moderni) desničar sprovodi ljevičarske ideje. Samozvani patrioti, žmireći pred činjenicom da se problem Kosova mogao i morao rješavati decenijama ranije u mnogo povoljnijim okolnostima za Srbiju, Vučića nazivaju izdajnikom. Iako Vučić, čini se, na najbolji mogući način za Srbiju i Srbe s Kosova, iz veoma nepovoljne pozicije, vodi teške, ali uspješne pregovore s kosovskim, albanskim političarima, koji su do juče imali jak vjetar u leđa iz Evrope i svijeta.
Demokrate Vučića nazivaju diktatorom, čak pročitah u beogradskom "Kuriru" usklik Petra Božovića kako je režim fašistički. Zaboravljaju oni pri tom da je klima u Srbiji sada mnogo povoljnija čak i kada je sloboda medija u pitanju, kao i da su sada mnogo jasnije razlučeni policija i mafija.
Zamjeraju predsjedniku Srbije njegovi politički oponenti i da gradi kult ličnosti, da se razmeće parama poreskih obveznika u osiromašenoj državi. To zaista upada u oči. Ipak, ni njegova nedavna inauguracija nije rađena napamet. Okupljeni su u Beogradu svi lideri iz regiona, a u svijet je poslata jedna lijepa slika iz Beograda, uz razne zanimljive priče, kao recimo ona o osamnaest rimskih imperatora rođenih na tlu današnje Srbije. (Sjetimo se da su svojevremeno za vrijeme tzv. demokratske vlasti na CNNu išli oni skupo plaćeni propagandni spotovi o Srbiji koji su se pokazali kao čist promašaj.)
Zaboravljaju Vučićevi protivnici činjenicu da se u Srbiji danas ipak znatno bolje živi, iako je život i dalje težak
Srbija, ova današnja, nameće se sve više kao kulturni, ekonomski, pa i politički centar regiona. Zaboravljaju Vučićevi protivnici činjenicu da se u Srbiji danas ipak znatno bolje živi, iako je život i dalje težak, da se u zemlji uspostavlja red i da je Srbija danas jedno veliko gradilište u koje se sve više ulaže.
Bitan momenat u korist Vučića je i odnos sadašnje vlasti u Beogradu prema manjinama u Srbiji. Upravo je Vučić promovisao istinski dobre odnose između Srba i Bošnjaka Sandžaka, umanjio i potisnuo tenzije koje su postojale, uveo bošnjačke političare u strukture vlasti, a bošnjačkom narodu pokazao da je Srbija njegova istinska domovina. Zajedno s Kolindom GrabarKitarović unapređivao je položaj i status hrvatske manjine u Srbiji i srpske u Hrvatskoj, kao i ukupne odnose Srbije i Hrvatske. Nedavno je GrabarKitarovićeva izjavila da je u novom predsjedniku Srbije najzad dobila istinskog partnera za dijalog. Srbija i Hrvatska imaju još dosta otvorenih pitanja, a jedno od bitnih je i utvrđivanje međudržavne međe na krivom Dunavu. (Neka nije uvijek samo Drina kriva. A, kad smo već kod granica, čini se da je Bosna i Hercegovina olako pristala na, na mjesta, nepovoljnu granicu s Hrvatskom, koja suštinski takvom granicom nije dobila ništa, a samo je napravila probleme građanima Bosne i Hercegovine. Recimo, u Kostajnici.)
Aleksandar Vučić mnogo je učinio na izgradnji mostova povjerenja i pomirenja između srpskog i bošnjačkog naroda u Bosni i Hercegovini. Na toj najvećoj rani balkanskih ratova iz devedesetih godina prošlog vijeka. U svakoj prilici Vučić izražava pijetet prema nevinim bošnjačkim žrtvama i u Srebrenici i na drugim stratištima. Iz usta ovog političara riječi o potrebi da se ostvore nove stranice odnosa između ova dva naroda djeluju mnogo iskrenije i podržane su konkretnim nastojanjima. Naravno, ne možemo i ne smijemo zaboraviti njegovu radikalsku prošlost. Iako je u to vrijeme bio izuzetno mlad i ljudski, pa samim tim i politički, nezreo, uz nadasve patetičnog Tomislava Nikolića, Vučić je bio desna ruka Vojislava Šešelja i mora snositi odgovornost za ratnohuškačku politiku i djelovanje Srpske radikalne stranke, kao i za svoje izjave iz tog perioda. Taj dio njegove biografije kao avet će ga proganjati i stvarati stalnu dilemu da li se Savle istinski transformisao u Pavla.
Na kraju, njegov put koji je trasirao za Srbiju, put ka punopravnom članstvu u Evropskoj uniji, uz najbolje moguće odnose s Rusijom i potpunom vojnom neutralnosti, stvorile su Vučićev imidž ozbiljnog i pouzdanog političara kojeg uvažavaju i Angela Merkel i Vladimir Putin.
Teško istorijsko breme Srbije i regiona, kao i složena politička situacija na mapi svijeta, znatno otežavaju djelovanje ovog političara, ali je sigurno da je zasad Aleksandar Vučić pokazao državničku mudrost i suptilnost da odgovori na sve izazove. U tom spektru treba posmatrati i imenovanje Ane Brnabić na mjesto premijera Srbije. Prva žena na toj funkciji, nestranačka ličnost, ali izuzetno stručna, vrijedna i sposobna osoba, deklarisani pripadnik seksualne manjine, ali ipak omiljena među svojim građanima, pokazala se kao idealan predsjednikov izbor u datom trenutku, pa čak i ako hoćete, kao neko ko i pored svega ne može ugroziti Vučićevo liderstvo.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.