Sva pažnja domaće javnosti u vezi sa odlukom Ustavnog suda BiH od 2. marta 2023. godine o privremenoj mjeri kojom je taj sud zabranio primjenu Zakona o nepokretnoj imovini Republike Srpske usmjerena je samo na to, na tu zabranu.
Međutim, malo ljudi zna, a još manje ih je koji bi to htjeli javno reći, kako Ustavni sud BiH prema slovu Ustava BiH nema pravo da donosi ovakvu privremenu mjeru, ne samo u ovom, nego i u slučajevima drugih zakona. A još raritetniji podatak je da je način na koji je taj sud sebi ipak pribavio tu vlast jedinstven u svijetu, u državama sa tzv. apstraktnom kontrolom ustavnosti propisa koja, da kratko podsjetim, znači pravo ustavnog suda da, nevezano za bilo koji konkretni spor pred redovnim sudom, odnosno i u odsustvu takvog spora, ocjenjuje pravnu valjanost zakona i drugih propisa po mjeri određenog ustava.
Naglašavam ovo zato što nema nijedne države na svijetu, osim BiH, u kojoj bi ustavni sud sam sebi, svojim poslovnikom, dao pravo da izdaje svoje privremene mjere kojima zabranjuje primjenu zakona. Dakle, nigdje to, osim ovdje, nije učinio nijedan ustavni sud, jer svugdje u svijetu pravo na eventualno određivanje takve nadležnosti ima samo donosilac ustava (ustavotvorac) ili parlament kada vrši funkciju donošenja zakona o ustavnom sudu. Ne treba ići daleko, dovoljno je pogledati samo ustave zemalja iz našeg okruženja pa vidjeti da, na primjer, Ustavni sud Republike Srbije, ili Ustavni sud Republike Hrvatske (kao i ustavni sudovi svih država koje su nekada bile republike bivše SFRJ), nije sebi dao takvo pravo svojim poslovnikom, jer im tako nešto ne dozvoljavaju ustavi tih država.
Štaviše, ni Ustav Srbije, odnosno Ustav Hrvatske nijednom svojom odredbom, baš kao i Ustav BiH kada je riječ o Ustavnom sudu BiH, ne propisuju pravo tamošnjih ustavnih sudova da obustave od izvršenja zakon ili drugi propis. Maksimalno što dozvoljava Ustav Republike Srbije (članom 168. stav 4) s tim u vezi je obustavljanje od izvršenja pojedinačnog akta. Jer, u članu 168. stav 4. Ustava Republike Srbije stoji: "Ustavni sud može, do donošenja konačne odluke i pod uslovima određenim zakonom, obustaviti izvršenje pojedinačnog akta ili radnje preduzete na osnovu zakona ili drugog opšteg akta čiju ustavnost ili zakonitost ocjenjuje." Kako vidimo, nema u ovoj odredbi, a ni u drugim ustavnim odredbama, ni riječi o obustavljanju od primjene zakona. Zato, dakle, Ustavni sud Srbije može da obustavi od izvršenja samo pojedinačno određenu presudu suda ili upravni akt određenog upravnog organa, ali ne i zakon kao opšti pravni akt. Ni u Ustavnom zakonu o Ustavnom sudu Republike Hrvatske - Prečišćeni tekst ("Narodne novine", broj 49/02) nema odredbi koje bi tom sudu dozvoljavale da obustavi od izvršenja zakon Hrvatskog sabora, jer takvih odredbi nema u Ustavu Republike Hrvatske. Stoga osnovna pravila logičkog razmišljanja, a posebno logičkog tumačenja prava, ne dozvoljavaju ustavnim sudovima da kod takvog stanja stvari oni preuzimaju ulogu ustavotvorca ili zakonodavca pa da sebi samovlasno, svojim poslovnikom, daju pravo da obustavljaju zakone od izvršenja. Zato to nisu učinili ni Ustavni sud Srbije, a ni Ustavni sud Hrvatske, jer bi se u suprotnom ponašali na voluntaristički način. I tako stoje stvari sa ustavima ostalih država koje imaju ustavne sudove.
I Ustav BiH spada u krug takvih ustava. Jer, kada se radi o tzv. apstraktnoj kontroli ustavnosti, Ustav BiH u članu 6. propisuje da Ustavni sud BiH ima isključivu nadležnost da odlučuje u sporovima koji po tom Ustavu nastaju između entiteta, ili između BiH i jednog ili oba entiteta, ili između institucija BiH, o tome da li je odluka nekog entiteta da uspostavi specijalni paralelni odnos sa nekom od susjednih država saglasna Ustavu BiH, kao i da li je neki član ustava ili zakona entiteta u saglasnosti sa Ustavom BiH. Kako se vidi, nema na ovom mjestu, a ni na bilo kom drugom mjestu u Ustavu BiH, odredbe kojom bi bilo propisano pravo Ustavnog suda BiH da određuje bilo kakvu privremenu mjeru, a kamoli mjeru kojom zabranjuje primjenu zakona usvojenih od strane nadležnog parlamenta.
Takvo pravo Ustav BiH nije dao Ustavnom sudu BiH ne samo za postupak apstraktne kontrole ustavnosti propisa, već ni u onome što se naziva apelacionom jurisdikcijom tog suda, pod koju spada odlučivanje po apelacijama protiv presuda i drugih odluka ostalih sudova u BiH.
Ustav BiH jedino daje pravo Ustavnom sudu da usvoji svoja pravila o radu. Usvojiti pravila o radu ne znači da time Ustav BiH daje pravo Ustavnom sudu BiH da sam sebi određuje nadležnosti, proširujući ih izvan onih koje mu je taj ustav odredio u svom članu 6. Ovo stoga što rad svakog organa treba razlikovati od njegovih nadležnosti. To se uči na prvoj godini osnovnog studija prava, kada se studentima ukazuje da je nadležnost skup pravnih ovlašćenja i obaveza da se obavljaju poslovi jednog državnog organa i njih u savremenim državama određuje parlament, a ne taj organ samovlasno. Tek kada mu parlament, ustavom ili zakonom, odredi djelokrug poslova (nadležnost), svaki državni organ može svojim poslovnikom uređivati svoju unutrašnju organizaciju i rad, ali samo u granicama nadležnosti koje su mu određene ustavom ili zakonom. Otuda, primjera radi, Poslovnikom Ustavnog suda Republike Hrvatske taj sud nije sebi dao za pravo da kao svoje nameće privremene mjere kakve određuje Ustavni sud BiH. Nije to učinio ni Ustavni sud Republike Srbije svojim poslovnikom, niti ustavni sud bilo koje druge države sa prostora bivše SFRJ. Da ne idem dalje u nabrajanju ostalih primjera koji to potvrđuju.
Otkud onda imamo situaciju da Ustavni sud BiH određuje privremene mjere, kakva je ona od 2. marta 2023. godine u vezi sa Zakonom o nepokretnoj imovini Republike Srpske? Odgovor je jednostavan, ali i suprotan slovu Ustava BiH. On leži u činjenici da je Ustavni sud BiH donoseći svoja Pravila (to jest svoj poslovnik) sam sebi dao pravo da određuje i ove mjere. Ustavni sud BiH je to volšebno učinio tako što je najprije u preambuli svojih Pravila ("Službeni glasnik BiH", broj 94/14) krajnje voluntaristički, bez ikakve podloge u Ustavu BiH, napisao da su, navodno, "Pravila Ustavnog suda BiH jedini pravni akt kojim se uređuju pitanja postupka i organizacije tog suda". Ova tvrdnja Ustavnog suda naprosto ne odgovara istini, jer nijednom svojom odredbom Ustav BiH ne zabranjuje Parlamentarnoj skupštini BiH da donese zakon kojim bi bili uređeni postupak i organizacija Ustavnog suda BiH.
Osim toga, citirana tvrdnja pokazuje i da je, iznoseći je, Ustavni sud BiH previdio da riječi "postupak i organizacija suda" ne znače niti mogu značiti pravo određivanja sopstvene nadležnosti. Jer, postupak sud može voditi samo kada mu se prethodno odrede nadležnosti, a njih, kako je naglašeno, ne određuje nijedan sud, već ustavotvorac u ustavu, ili zakonodavac u zakonu kojim uređuje datu oblast društvenih odnosa pod uslovom da zakonodavca na takvo nešto ovlašćuje ustav. To su elementarne stvari kada se radi o pravnom znanju i vladavini prava.
Nažalost, uprkos slovu Ustava BiH, kojim Ustavnom sudu BiH nije dato pravo da sam sebi određuje sopstvene nadležnosti, taj sud je (njegove sudije) to ipak učinio, pa je tako članom 64. svojih Pravila sam sebi dao pravo da, "na sopstvenu inicijativu ili na traženje podnosioca zahtjeva ili apelanta, odredi svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka".
Nema šta, školski primjer ustavnosudijskog voluntarizma. I to ni manje ni više do u kući pozvanoj da "podrži Ustav BiH", kako je propisano članom 6. stav 3. Ustava BiH. Treba o svemu ovome upoznati našu javnost. Da barem zna.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.