Kolumne

Vladavina bezakonja

Vladavina bezakonja
Foto: N.N. | Vladavina bezakonja

U ovom vremenu čovjek više zaista ne može da kaže da je nešto nemoguće. Još od vremena raspada Jugoslavije sve nemoguće stvari u savremenom svijetu su se, ipak, desile. Tako je uprava teniskog turnira u Vimbldonu, u Londonu, saopštila da je na ovogodišnjem takmičenju u junu zabranila učešće ruskim i bjeloruskim teniserima, među kojima je i svjetski igrač broj 2 Danil Medvedev.

Zanimljivo je da je zabranu  prije Londona objavio američki list "Njujork tajms", što može da bude i sugestija čija je to, u stvari, ideja.

U saopštenju Ol Ingland kluba, koji organizuje turnire u Vimbldonu, kaže se da je ta zabrana izraz "snažne podrške onima koji su pogođeni sukobima u Ukrajini u ovim teškim vremenima".  Zatim se priznaje da je klub uzeo "u obzir i preporuke Vlade Ujedinjenog Kraljevstva". I "naša je dužnost da u skladu sa svojim mogućnostima doprinesemo naporima Vlade, industrije, sporta u ograničavanju ruskog globalnog uticaja na najsnažniji mogući način".

          Trebalo bi podsjetiti i na izjavu britanskog ministra za sport Najdžela Hadlstona od prije nekih mjesec dana da će na turniru u Vimbldonu moći da igraju samo oni ruski teniseri koji pismeno osude ruskog predsjednika Vladimira Putina i rusku vojnu akciju u Ukrajini.

          Otvoreno priznanje, dakle: to je politička odluka Vlade Velike Britanije. Nijedan segment savremenog života, drugim riječima, ne može da ostane izvan političke kontrole. Preko leđa sportista, u ovom slučaju tenisera, koji, ili barem većina njih, nemaju nikakve veze sa politikom sa kojom se britanska vlada politički obračunava. I to Britanija, koja je svoj status u svijetu gradila kao zemlja slobode i ljudskih prava. Znači li to, takođe, da zvanični London, pored toga što šalje oružje i obučava ukrajinske vojnike,  sada i definitivno priznaje da je u ratu sa Rusijom i Bjelorusijom? Jer, ovo su ratne odluke. Da li za to ratno stanje njihove zemlje znaju i građani Velike Britanije? I da li znaju koliko je i sama Britanija doprinijela da se Ukrajina uvuče u rat?

           Znači li to da se uvodi praksa i u sportu da će svako ko se ne sviđa britanskoj vladi, ko nije ništa pogrešno uradio, ali je kriv samo zato što pripada nekoj državi i etničkoj grupi ili ko je čak samo rekao nešto "neprihvatljivo",  biti odstranjen sa takmičenja u Kraljevstvu? To se već dešava u nauci i javnom životu, a evo, izgleda, sada i u sportu. Time se u sportu pravi sraman presedan. Danas Rusi i Bjelorusi, a sutra Kinezi ili ko zna ko.

          Istovremeno, neizbježan je utisak da je drama Novaka Đokovića u Australiji i zabrana da učestvuje na turniru u Melburnu bila samo početak te nove prakse.

          Ali, u slučaju Vimbldona, za Britaniju postoji izuzetno ozbiljan problem. Prema Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima koju je donio Savjet Evrope 4. novembra 1950. godine, a ironično je da je taj Savjet i formiran na inicijativu tadašnje Britanije, zabranjena je diskriminacija po etničkoj i rasnoj osnovi. Ta Konvencija je potom ugrađena u sva zakonodavstva evropskih zemalja i, naravno, i u britanski pravni sistem.

          Drugim riječima, zabrana ruskim i bjeloruskim teniserima, samo zato što dolaze iz Rusije i Bjelorusije, direktno je kršenje zakona. Nastaju bezakonje i početak kraja pravnog uređenja.

To je vladavina bezakonja.

Usput, licemjerno je što i sama Britanija koristi zakonodavstvo nastalo na toj Konvenciji  za ucjenjivanje mnogih drugih zemalja.

          U teniskom svijetu oglasili su se Asocijacija teniskih igrača, koja je zabranu ocijenila neprihvatljivom, a od tenisera samo Novak Đoković i bivša teniserka Martina Navratilova. Navratilova je britanskim medijima izjavila da "izbacivanje Rusa i Bjelorusa nije način da se riješi problem... Koliko god da mi je žao ukrajinskih igrača i naroda, mislim da su Englezi ovim potezom otišli predaleko". Svi drugi ćute. Mnogi su uplašeni jer ko bi god nešto rekao ili se pozvao na zakon bio bi odmah proglašen "Putinovim agentom" i izložen medijskom blaćenju.

          To je ponor savremene političke Velike Britanije i praktično kraj čuvenog turnira u Vimbldonu, kraj u odnosu na onaj kakvim ga je cijeli svijet znao i mita o njemu. Jagode sa šlagom, zaštitni znak turnira, neće imati ko da jede. Pored tenisera i ljubitelja tenisa gubitnik je, dakle, i turnir u Vimbldonu. 

Britanija je "povukla nogu" i u uočljivoj panici Zapada zbog rata u Ukrajini britanske poteze bi mogle da slijede i mnoge druge zapadne zemlje.

Ali, Kina i Rusija bi, na primjer, koje imaju  znatno veći finansijski potencijal, mogle da osnuju svoje turnire na kojima neće biti zabranjeno takmičenje pa bi tako moglo da dođe do tektonske promjene i u svijetu sportskih poslova.

Drama sa tuđim zlatom u Britaniji

Vladavini bezakonja izgleda da nema kraja i to u onom dijelu i na najvišem nivou koji bi mogao da ima izuzetno ozbiljne posljedice, a o kojem mediji ne pišu niti javnost bilo šta zna o tome dok Britanija i dalje uvježbava svoj nepostojeći značaj u Ukrajini i Bosni i Hercegovini.

Riječ je o zlatu koje su mnoge, a prije svega NATO države deponovale u Engleskoj banci (Engleska banka je centralna banka Velike Britanije). Mnoge države u Londonu čuvaju svoje zlato još od 1945. godine. Kako, međutim,  stvari stoje, ima dovoljno sumnji da tog zlata više nema. Postoje papiri i "evidencija" da je zlato u Engleskoj banci, ali da li ono i stvarno, fizički postoji, to je pod znakom pitanja. Niko u stvari i ne zna koliko je tog zlata uopšte bilo i koliko ga sada ima, ako ga ima uopšte. Niko do sada nije imao prilike da vidi to zlato u trezorima Engleske banke niti je ono u njenim dostupnim knjigama.

Toga zlata, kako je nedavno upozorio američki ekonomski hroničar Horhe Vilčes,  u stvari odavno nema jer ga je Britanija koristila kao kolateral za državne kredite, a dio je i sama prodala. Uzgred, to je bio i razlog što je Britanija prije nekoliko godina zaplijenila zlatne rezerve Venecuele koje su bile deponovane u Londonu, a pod izgovorom gušenja demokratije u toj zemlji.

U takvom istom  problemu je i Amerika. I Amerika je na sličan način koristila zlato drugih država deponovano u Federalnim rezervama.

E sada kada se veliki dio svjetske trgovine, zbog politike sankcija, trenutno prema Rusiji, a uskoro i Kini, i možda Indiji,  vraća zlatnoj podlozi i kada zlato ponovo postaje jedini stvarni novac, većina zemalja želi da svoje zlatne rezerve, deponovane uglavnom u Londonu i u Americi, vrati kući, u svoje trezore. I taj proces je već ranije nagoviještavan, a ubrzan je odlukom Rusije, izazvanom sankcijama,  da naftu i gas, a potom i  druge proizvode i sirovine Evropi prodaje ili za rublje ili za zlato. Kina već odranije Iranu i Saudijskoj Arabiji naftu plaća zlatnim juanom. Britanija, međutim, neće moći da zemljama vrati njihovo zlato jer ga, po svemu sudeći,  nema, potrošeno je.

I šta ćemo sad?  To je suštinski problem Britanije.

To je i jedan od razloga zašto finansijski pregovori Britanije i Evropske unije još nisu završeni, tačnije svi dosadašnji su propali i situacija je otvorena. U bankarskim krugovima to je na neki način javna tajna da u depoima Engleske banke tog zlata nema.

To, međutim, može da dovede do istorijskih problema i do neke vrste internog zlatnog rata u NATO-u jer najviše su pogođene zemlje saveznici.

Engleska banka, prema bankarskim hroničarima, ima dva izbora:  ili da odlaže povratak tog zlata njegovim vlasnicima ili da im to zlato nikada ne vrati.  Tog zlata jednostavno  nema. Ili je kolateral ili prodato ili ubačeno na finansijsko tržište u razne derivate kao "papirno zlato". To se u derivatima koristi u odnosu 100:1.

Neprijateljstva i problemi će prvo početi kada te zemlje budu zahtijevale formiranje nezavisnog revizora koji treba da utvrdi da li tog zlata uopšte ima. London će, sasvim je sigurno, odugovlačiti taj proces, što će samo pogoršati situaciju. Možda tog popisa neće ni biti, a ako zemlje budu insistirale da ipak vide svoje zlato, Britanija će im, vjeruje se,  vjerovatno pokazati zlato Rusije koje je u sankcijama zaplijenjeno.

Britanija će naravno  odugovlačiti pa će tražiti i da se utvrdi čije je to u stvari zlato pošto je u Evropi nastala Evropska unija kao neka vrsta superdržave i pravni subjekt. To će biti dug sudski proces, iako se još ne zna koji bi to sud mogao da odlučuje.

Njemačka je među prvima još ranije tražila da joj Britanija vrati jedan dio njenog zlata i morala je da čeka pet godina, a kada je ta količina vraćena, pokazalo se da zlatne poluge nisu one koje su originalno deponovane.

          Berlin je čak rezolucijom Bundestaga prije nekoliko godina zatražio i da Amerika vrati oko 4.700 tona njemačkog zlata deponovanog u Federalnim rezervama, ali to se još nije desilo.

          To je institucionalno i svjesno kršenje i nepoštovanje zakona. Time se u stvari ruši osnova zapadnih društava, pa tako i Britanije, neprikosnovenosti vlasništva. A o britanskom kredibilitetu da se i ne govori, on je već odavno srušen.

Kada sve to izbije na svjetlost dana, a to je poprilično skoro, Amerika će naravno biti na strani Britanije jer je u sličnoj situaciji. U Federalnim rezervama tog zlata ili nema ili ono što ima nije ono koje je originalno deponovano.

Na udaru će ponovo biti EU i zemlje članice NATO pakta, suočene sa novim poniženjima, i to bi čak mogao da bude i jedan od razloga, nije jedini, cijele američke avanture u Ukrajini i britanske agresivnosti u njoj i sankcija. Tu bi se, takođe, mogao pronaći i razlog, do sada rijetko viđene, britanske odanosti zvaničnoj Americi. Pljačka tuđeg zlata mahom iz zemalja Evropske unije bi takođe mogla da bude  jedan od razloga zašto je prije šest godina britanska elita podržala izlazak iz EU. Jer, ako je Britanija u EU, onda bi bilo mnogo teže da se brani za pljačku zlata zemalja koje su u istom bloku. Britanija nije više u EU, ali jeste u NATO-u. U prevodu, ugrožen je i NATO.

Vladavina bezakonja se nikada na kraju ne isplati, cijenu plaća onaj koji krši zakon jer realnost se, ipak, ne može izbjeći.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije