Kolumne

Zašto Srpska neće Rusiju?

Zašto Srpska neće Rusiju?
Foto: Ilustracija | Zašto Srpska neće Rusiju?
Milan Blagojević Milan Blagojević

Krajem oktobra i u prva dva dana novembra 2021. godine ovdje kod nas je prilično pompezno najavljeno da je za sjednicu Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija (SB UN), planiranu za 3. novembar 2021. godine, Vlada Republike Srpske pripremila svoj 26. izvještaj.

U njemu se na voluminozan način, podijeljeno u nekoliko dijelova, piše da je imenovanje Kristijana Šmita "potpuno nelegitimno (mada bi trebalo da piše nelegalno ili protivpravno, pošto pojam nelegitimno ne mora značiti da je nešto i nelegalno - moja opaska), jer Upravni odbor Savjeta za sprovođenje mira (PIC), čak ni njegova većina, nemaju pravni osnov da imenuju novog visokog predstavnika".

Ističe se u tom izvještaju i da je PIC ad hok samoimenovani skup zemalja i organizacija koji se čak i ne spominje u Dejtonskom niti u bilo kom drugom sporazumu i koje stoga nemaju osnivački akt, a ni međunarodni mandat, a SB UN nikada nije delegirao PIC-u nikakva ovlaštenja.

Da, napisano je u izvještaju Vlade Republike Srpske i da su "Inckovi nezakoniti dekreti još jedan primjer kako takozvana međunarodna zajednica zanemaruje vladavinu prava ako joj se to ne uklapa u plan", te se podsjeća (po ko zna koji put) na Ustav BiH i njegovu odredbu da sve Vladine, što će reći državne funkcije i ovlaštenja, koje tim Ustavom nisu date institucijama BiH pripadaju entitetima, ali da je Ustavni sud BiH suprotno Ustavu rutinski davao nadležnosti institucijama BiH.

Time je Vlada, sasvim legitimno i pravno osnovano, htjela u stvari da objasni i opravda korake koje Republika Srpska preduzima na vraćanju svojih ustavnih nadležnosti koje je ranije zaključenim sporazumima prenijela na nivo BiH, na šta Republika Srpska ima ustavno pravo, jer njeno povlačenje iz tih sporazuma i njihov raskid nije zabranjen nijednom odredbom Ustava BiH. Usljed toga ponovno uspostavljanje nadležnosti Srpske u oblastima odbrane, indirektnog oporezivanja i pravosuđa (VSTS Republike Srpske) nije suprotno Ustavu BiH niti je napad na suverenitet ili teritorijalni integritet BiH.

Jednako pompezno je naša javnost obaviještena i o tome da SB UN nije dozvolio Kristijanu Šmitu da se obrati tom organu UN niti je u nacrtu rezolucije SB UN, koja treba da bude usvojena na sjednici 3. novembra ove godine, uopšte spomenut OHR, što se do sada nikada nije dogodilo u prethodnih 40 rezolucija, koliko ih je SB UN do sada usvojio o BiH od decembra 1995. godine.

Pa dobro, šta je u ovome loše, pitaće se mnogi, i šta to u navedenom Izvještaju Vlade Republike Srpske može biti oslonac za naslov ovog teksta? Zbog čega se, drugim riječima, može postaviti pitanje zašto Srpska neće Rusiju?

Osnov za ovo pitanje postoji i više je nego jasan, ako se uzme u obzir samo nekoliko činjenica iz njihovog mnoštva. Prva od tih činjenica je da Zapad (prije svega SAD, EU i Velika Britanija) kontinuirano i sistematski u proteklih 25 godina rade na razgradnji Republike Srpske, a visoki predstavnik je njihov egzekutor na terenu. Oni su Republici Srpskoj otimali dijelove njene teritorije, u Brčkom i u sarajevskoj Dobrinji, kršeći sve važeće pravne norme domaćeg i međunarodnog prava. Dovoljno je samo kratko podsjetiti na kriminalnu tzv. arbitražnu odluku američkog advokata Robertsa Ovena koji je, iako je predmet arbitraže Dejtonskim sporazumom (član 5. Aneksa 2) bio sporni dio granice između Srpske i Federacije BiH u oblasti Brčko, to jest da li će ta granica biti na mjestu na kom je bila na kraju rata ili će biti proširena južno, umjesto toga stvorio nešto što se danas naziva Brčko distrikt. Učinjeno je to isključivo s jednim, po Republiku Srpsku fatalnim ciljem, da bude teritorijalno presječena te i na taj način obesmišljena.

Ali njeno obesmišljavanje se nije završilo na tome, već je nastavljeno kriminalno protivpravnim nametanjem od strane OHR-a brojnih zakona na čije nametanje OHR nema pravo. I ovdje je, s obzirom na temu ovog teksta, dovoljno da navedem samo jedan primjer. Svojevremeno je Džeremi Pedi Ešdaun, poput kriminalca iz najokorjelije mafijaške organizacije, suprotno svim pravnim normama međunarodnog i unutrašnjeg prava, ovdje nametnuo svoj privatni zakon, koji je nazvao Krivičnim zakonom BiH. I u tom zakonu Pedi je, a ne Parlament BiH, nametnuo da je navodno krivično djelo ako službeno lice odbije da izvrši ili na drugi način onemogućava da se izvrši odluka Ustavnog suda BiH. Parlament BiH je taj Pedijev kriminal kasnije samo formalno prikazao kao svoj navodni zakon, iako je u taj navodni zakon samo prenio istovjetni Pedijev tekst, a sve to je Parlament učinio jer ga je na to, poput najcrnjeg mafijaša, prisilio Ešdaun. Zbog te prinude, koja je toliko očigledna, taj Ešdaunov akt nikada ne može biti pravno valjan. A on je važan, jer se njime od te 2003. godine prijeti zvaničnicima u Republici Srpskoj da moraju prihvatiti sve što odluči Ustavni sud BiH, bez obzira na protivpravnost odluka tog suda, kakve su odluke o tzv. konstitutivnosti naroda, o poljoprivrednom zemljištu, šumama i šumskom zemljištu, kojima je takođe vršena razgradnja i obesmišljavanje Republike Srpske. U protivnom, ako ih ne prihvate, zvaničnicima Srpske se prijeti ovim Ešdaunovim krivičnim djelom i zatvorom.

I tako, uz pomoć samo ovih primjera, dođosmo na teren pitanja kojim je naslovljen ovaj tekst. Naime, Republika Srpska je prinuđena da se brani od kriminala ohaerizma i osovine OHR - Ustavni sud BiH, pa i time što će se povući iz sporazuma o prenosu njenih ustavnih nadležnosti. U tom pravcu Srpska je pripremila i u parlamentarnu proceduru (Narodnoj skupštini) uputila pravne akte o povlačenju svojih saglasnosti na prenos nadležnosti u oblastima odbrane, indirektnog oporezivanja i VSTS BiH te neprimjenjivanju odgovarajućih zakona o tim zajedničkim institucijama na njenoj teritoriji.

Ali, ako eventualno usvoji te zakone, postaviće se pitanje snage Republike Srpske da ih primijeni. Jer, badava je Srpskoj to što joj Ustav BiH ne zabranjuje da to učini, ako Srpska nema snage da brani primjenu tih svojih zakona na svojoj teritoriji. Na ove koji je četvrt vijeka napadaju (Zapad, OHR) sigurno je da ne može računati. Jedino što od njih može računati je da sve to iskoriste te da je vojno napadnu i unište. I to ovim takozvanim EUFOR ALTEA snagama uz komandu NATO štaba, kojima SB UN iz godine u godinu produžava mandat u BiH. Istina, oni to možda neće učiniti flagrantno, već time što će dozvoliti da to umjesto njih u pogodnom trenutku učine domaće (para)vojne formacije, uključujući i brojne azilante koji su ovdje dovedeni iz Sirije, Pakistana, Avganistana i ko zna odakle sve ne. Njima će, u ovoj drugoj varijanti, Evropska unija, EUFOR ALTEA te NATO omogućiti da se organizuju i upotrijebe za napad i okupaciju Republike Srpske, što bi značilo njen kraj.

Republika Srpska se tome ne bi mogla dugotrajno suprotstaviti. I uprkos svemu tome, Srpska, tačnije rečeno njeni zvaničnici (o srpskoj opoziciji da i ne govorim), neće da traži pomoć od Rusije, iako se jedino na nju možemo osloniti kao našeg prijatelja i saveznika u odsudnim trenucima. Rekoh ovo zato što Vlada Republike Srpske ni u jednom od svojih dosadašnjih izvještaja SB UN nikada nije tražila da i Rusija bude u vojnim snagama ALTEA, koje su ovdje razmještene radi obezbjeđenja mira i sastavljene su što od Kurte, što od Murte, samo ne od nama bratske Rusije.

Nije to učinio ni gospodin Milorad Dodik, koji je, umjesto da zatraži i rusko vojno prisustvo ili da barem javnosti otvoreno kaže zašto to ne traži, 2. novembra ove godine samo rekao, kako su prenijeli mediji, "da nema ništa protiv toga da SB UN produži mandat EUFOR-u u BiH. Kad ovo imamo u vidu, onda je sasvim na mjestu da se zapitamo zašto Srpska neće Rusiju, čak ni sada kada SB UN u novembru 2021. godine treba do donese (i donijeće) novu rezoluciju o produženju mandata vojne misije EUFOR ALTEA, ali ponovo bez ruskih snaga. I to po ko zna koji put. Pa kad Srpska to neće, zašto bi Rusija tražila da ovdje bude vojno prisutna radi očuvanja mira. A mogla bi to Rusija učiniti, samo da je hoće Srpska. Jer, i time ću završiti, članom 1, stav 1. tačka C) Sporazuma o vojnim aspektima Dejtonskog sporazuma BiH, Federacija BiH i Republika Srpska su kao ugovorne strane ugovorile da i druge države, dakle i Rusija, svojim vojnim snagama pomažu u sprovođenju vojnih aspekata mirovnog rješenja, pri čemu takav angažman nema vremensko ograničenje. Dakle, ovo je međunarodnopravni osnov da i Rusija, samo ako to želi ona, ali i Republika Srpska, bude ovdje vojno prisutna radi očuvanja Republike Srpske te mira i stabilnosti u BiH.

Dr Milan Blagojević (autor je redovni profesor ustavnog prava)

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije