Ima li išta u čemu smo najbolji na svijetu, ili makar pri samom vrhu? Ima, administracija.
Od lokalnog portira u nekoj agenciji za nekakve važne poslove, preko vozača pomoćnika zamjenika direktora, pa sve do nekog višeg stručnog saradnika u nekakvom odsjeku nekog ministarstva za nekakvu oblast najbolje uspijeva samo jedno - administracija.
Ali ne bih ja o tome. Na ovu temu napisano je milion tekstova, pa mi je nekako glupo pisati milion i prvi. Mene u stvari zanima kako "običan" narod trpi taj teror ljudi u uglancanim cipelama i besprijekornim odijelima "na peglu" koji nemaju ni truna srama dok mu se smiju u lice gledajući ga iza stakla svojih klimatizovanih kancelarija?
Odgovor do kojeg sam ja došao, vjerovatno vam se neće svidjeti. To je zato što vi u stvari želite da budete na njihovom mjestu. Jedino što odlučuje sa koje strane klimatizovanog stakla se nalazite vi je to jeste li imali vjenčanog kuma, zeta ili tetku na dovoljno visokoj poziciji pa da i vas ugura na jedno od tih toliko željnih mjesta u administraciji, gdje ćete doživjeti starost igrajući pasijans i gledajući na sat kad će 15 do četiri.
Ubija nas naše stanje svijesti kojoj je vrhunsko dostignuće uvaliti se na državne jasle, uzeti državnu cuclu i iz nje piti krv sirotinji bez kumova, zetova i tetaka na visokim pozicijama. Taj problem je mentalitet, takav umrtvljen i neambiciozan, kojem nije cilj dokazati se u nečemu, pokazati koliko vrijediš i šta znaš.
Ova država sa milion nivoa vlasti, nadležnosti i prinadležnosti koje nam pojedu polovinu onoga što godišnje proizvedemo je u stvari naše prirodno stanje u kojem čekamo svoju šansu da se dočepamo mile fotelje. Sistem tako ostaje u vječitoj ravnoteži, neporemećen i trajan, između onih na pozicijama i onih koji tamo žele doći.