Da je nemar, ljenost, bahatost i bezobrazluk dobrog dijela naše javne administracije učestala pojava, nikog u ovoj zemlji stvarno više ni ne čudi. Ali primjer banjalučkog "Incela" po mnogo čemu prevazilazi čak i neka naša najgora očekivanja.
Desetak firmi, među kojima je nekoliko ozbiljnih i vrlo uglednih stranih kompanija, kupilo je nekretnine u "Incelu". Umjesto da ta akvizicija bude prvi korak ka uspješnoj poslovnoj priči, ispostavilo se da je, greškom i nemarnošću administracija koje su se taložile decenijama, napravljen prvi korak ka poslovnoj noćnoj mori. Teško je reći šta se tačno desilo i ko je napravio grešku. Investitori su u Osnovnom sudu u Banjaluci legalno dobili i ovjerili sve kupoprodajne dokumente, a u zemljišnoknjižnoj kancelariji istog suda su im rekli da svoju imovinu ne mogu uknjižiti jer "nije riješeno pitanje vlasništva"?! Kao posljedica toga, neke od tih uspješnih firmi, od kojih mnoge svoje proizvode izvoze van granica BiH, upale su u poslovne poteškoće zato što nisu mogle dignuti hipotekarni kredit jer im banke nisu htjele priznati hipoteku jer formalno nisu vlasnici kupljene zemlje. Paradoks cijele te situacije je u činjenici - kad nam je svako radno mjesto zlata vrijedno i kad nam bez posla svakog dana ostane 200 ljudi - to što imamo primjer ljudi koji žele da rade, imaju viziju, imaju želju, zapošljavaju radnike u proizvodnoj izvoznoj djelatnosti, a upadaju u poslovne poteškoće samo zato što neki debelokožac sa državnom platom u nekom sudu, ministarstvu ili vladinoj agenciji nije uradio posao za koji je dobro plaćen. Nakon takvih primjera nameće se samo jedan zaključak. Nismo mi siromašna zemlja zato što nemamo resurse, nego zato jer imamo takve debelokošce.