Slučaj tuzlanske fabrike obuće "Aida" pokazao je da je štrajk glađu jedini način da obespravljeni radnici, izmučeni višegodišnjim egistencijalnim problemima, bar djelimično ostvare svoja prava.
Razlog za štrajk i obustavu proizvodnje je isplata mizerne plate u prosjeku od 250 KM i naknade za prevoz, ali kako to obično biva, menadžment probleme svaljuje - na radnike.
U "Aidi" nam je rečeno da je 450 radnika u oktobru svakodnevno dolazilo na posao, ali da su imali dosta grešaka u proizvodnji i da zato nisu zaradili plate. Čak i ako se radilo o nekvalitetnom radu, to se moglo riješiti destimulacijom, a ne uskraćivanjem prava na platu.
Najtragičnije je što su se menadžment, ali i kantonalna vlast, više zabrinuli da li će kupac "Limpex hendels" raskinuti ugovor s "Aidom" nego o zdravlju radnika i (ne)uslovima u kojima godinama rade.
Radnici već godinama u fabričkom restoranu dobijaju samo grah i rižu, topli obrok vrijedan svega pola marke, a bolesni radnici na bolovanju ne ostvaruju nikakva prava. Posljednjih dana su radili u potpuno nehumanim uslovima, na nula stepeni Celzijusa.
I onda, u takvom ambijentu, sa sramotno lošom platom, od radnika se očekuje da rade i subotama kako bi udovoljili zahtjevima kupca.
Tuzlanska "Aida" je pokazala da je radnička populacija u BiH izložena maksimalnoj eksploataciji.
Da stvar bude gora, država ne brine da li radnici, naročito u preduzećima gdje je ona titular, ostvaruju svoja prava... Problemi se rješavaju ad hock... Tek kada dođe do štrajka glađu.