Vašingtonski duel Milorada Dodika i Harisa Silajdžića ni uz snažnu američku medijaciju nije doveo do približavanja stavova o Ustavu i policiji. Ovaj pokušaj mini Dejtona donio je samo jednu novost Vašington, očigledno, namjerava da se mnogo intenzivnije uključi u domaće poslove. Iako vijesti od pregovarača škrto cure, jasno je, već u ovom trenutku, da se uz rovovsku bitku oko entitetskog glasanja i policije otvara još jedan front pokušaj izmjene naziva RS.
Otvaranje treće linije fronta u vojnoj praksi obično znači samo jednu stvar - slabljenje pozicije protivnika na prvoj i drugoj liniji. U tom svjetlu treba posmatrati nasumično otvaranje pitanja naziva RS, koji može donijeti samo novu destablizaciju. Koja je, možda, nekome i u cilju.
Otvaranjem ovog pitanja želi se udariti na Dodika da popusti kod entitetskog glasanja i reforme policije, jer je idejnim tvorcima te zamisli `... srpska, bošnjačka, hrvatska`, jasno koliki politički značaj predstavlja naziv Republike Srpske. Baš zato, i ne očekujući stvarni rezultat na tom polju, bar ne za sada, otvaraju ovo pitanje, u nadi da će im proći njihova vizije policije i Ustava.
Tvorci ovakvog scenarija ipak zaboravljaju jednu važnu stvar, jer ako se već pokušava doći do kompromisa, onda to valjda znači da obje strane moraju ustupiti nešto, da bi se na kraju došlo do rješenja koje relativno zadovoljava obje strane. U ovoj priči jasno se vidi šta bi Dodik, kao predstavnik RS, ustupio - u slučaju pristanka, izgubio bi mehanizam zaštitete prava srpskog naroda u parlamentu i supštinsku nadležnost nad policijom RS. Ni kroz maglu se, međutim, ne nazire šta to Silajdžić kao ustupa. Šta on ovim nekome daje ili njemu daju ono što je godinama priželjkivao. Zašto?