Bosna i Hercegovina je jedna od rijetkih zemalja koja je u 21. vijek ušla bez ijednog kilometra autoputa i u posljednjih desetak godina uspjela je da izgradi i napravi tek oko 200 kilometara. Tim tempom, da dođe do kilometraže koju, recimo, ima Hrvatska, BiH će trebati malo manje od 70 godina, a da dostigne nivo Srbije oko 40 godina, i to pod uslovom da ove dvije zemlje u međuvremenu ne izgrade nijedan kilometar autoputa.
Republika Srpska puštanjem u saobraćaj dionice od Banjaluke do Doboja ima ukupno 106 kilometara autoputa i ključno je pitanje ima li kapaciteta i treba li da nastavi sa zaduživanjem i izgradnjom autoputeva ili da ipak sačeka malo bolja vremena, jeftiniji novac i jaču privredu kojoj ti putevi trebaju.
Bez obzira na spekulacije, gradnju autoputeva treba podržati, ali tamo gdje su neophodni i gdje bi, u perspektivi, barem djelimično mogli otplaćivati sami sebe. Autoput Banjaluka - Doboj treba i mogao bi biti isplativ pod uslovom da se na njega "nasloni" i Derventa, koja je trenutno odsječena, a koja "vuče" oko 10 odsto izvoza iz Republike Srpske i da se u što skorije vrijeme spoji sa Bijeljinom i dalje sa Srbijom. Sve ostalo je upitno i gotovo je sigurno da sadašnji kapacitet saobraćaja na ovoj dionici i obim privrede koji gravitira tom autoputu nisu dovoljni za njegovu isplativost. O isplativosti autoputa od Banjaluke do Gradiške ne treba ni govoriti s obzirom na to da završava u rijeci i da je pitanje kada će biti izgrađen most koji će ga spojiti sa Hrvatskom.
U svakom slučaju autoputevi trebaju, njihova gradnja je neophodna ukoliko želimo uhvatiti korak sa modernim svijetom, ali je neophodno da se hladne glave i na bazi analiza vrhunskih stručnjaka razmisli o svemu, a ne da nam međunarodni kreditori i građevinci crtaju dionice i pričaju o njihovoj isplativosti.