U BiH se u posjedu građana nalazi toliko oružja da se vjerovatno može povesti jedan solidan rat. Iako niko nema precizne podatke, procjene idu i do milion i po komada raznog oružja.
Tome, vjerovatno, treba dodati još pozamašnu količinu ručnih bombi, minsko-eksplozivnih sredstava raznih vrsta pa i možda nešto "egzotičnijih" plastičnih eksploziva. Recimo, kod ovdašnjih ribokradica posebno je omiljen američki C4 eksploziv, koji se može lako oblikovati i prilagođavati konfiguraciji rijeke, u zavisnosti od toga kakvu vrstu ribe želite potamaniti. Obično se izbjegavaju defanzivne "zelene" JNA bombe zbog opasnih šrapnela, ali zato crne "ofanzivke" zbog karakterističnih kuglica manjeg dometa i slabijeg eksplozivnog punjenja ribokradice vrlo često koriste u nedostatku "plastikanera". Crne bombe su, inače, omiljene i kod samoubica, kao i prilikom rješavanja konfliktnih situacija među našim građanima, zbog ograničenog dometa gelera koji obično ubijaju "ciljanu" osobu, a ne prave veliku kolateralnu štetu. Jednostavno rukovanje, male dimenzije, lako sakrivanje i estetska atraktivnost dodatni su plus za "crnku".
Osim u ove namjene, u BiH se oružje vrlo rado koristi za unosne izvozne poslove: raznim mutnim kanalima, naše oružje našlo je put do gotovo svih svjetskih ratišta - od bliskoistočnih kriznih žarišta, poput Sirije i Iraka, pa do nešto daljih, ali svakako ne manje atraktivnih destinacija bivšeg SSSR. Novac je, uglavnom, završavao u privatnim džepovima - od domaćih političara, preko raznih trgovaca oružjem pa sve do mutnih likova po ambasadama, koji su rado gricnuli djelić tog unosnog kolača. Koliko je stvar ozbiljna, dovoljno govori podatak da je vladajuća Hrišćansko-demokratska partija u Njemačkoj skrenula pažnju na alarmantno stanje vojnih skladišta u kojima se "čuva" oružje i municija. Međutim, poznavajući nas i to kakvi smo, nešto sam skeptičan da će se nešto promijeniti. Balkan je bure baruta, a i sami znate kako se "imidž" teško mijenja.