U bolnici neki dan posjetih prijateljicu. Srećna je, nakon teške trudnoće na svijet je stigla njena Ena. Ali suze radosnice zasjenio je tup pogled... Zabrinut! Taj susret nikada neću zaboraviti. Gledala je Enu i naglas se pitala: "Kako ćemo dalje?" Podiže pogled ka meni i pita šta se novo desilo otkada je bolnici.
"Poskupljenja, nezadovoljstvo", rekoh. Više ništa nije pitala, a ni ja nisam imala srca da joj kažem da su poskupljenja (izazvana sušom?!) obuhvatila i opremu i kozmetiku za bebe.
Onako matematički, bez trunke emocija, pomislih: "Eto, tvoja beba je sada skuplja 30 odsto." Još gore - moja razmišljanja se nastaviše u smjeru koji nisam željela... Da sam paket kozmetike za Enu kupila prije mjesec dana, uštedjela bih 10 ili 15 KM. U momentu se zgadih sama sebi. Ali, život se odavno pretvorio u računanje i matematiku.
Ena ništa ne zna. Njeno je da spava, jede, raste i miriše. Prijateljičino je da se o tome stara. Neka beskrajna tuga razli se po sobi. Šta još čeka Enu u ovoj državi?
Na licu mi ostade bijes. Licemjeri, eto šta smo! Cijeli život zaklinjemo se u djecu, slušamo priče kako su ona naše najveće blago i kako je s njima naš pogled u budućnost mnogo svjetliji...
Priče o pronatalitetnoj politici postale su dio svakodnevne prljave politike, priča o djeci ukaljana je ustima koja iz svega pokušavaju da izvuku sitan ćar.
Samo mi u glavi zvoni - bebe skuplje za 30 odsto! Okrećem se, osluškujem dječju graju, tražim njihove nestašluke, gledam igraju li se... Nikoga nema, ulice su nekako puste.
Predviđaju nam potpuni natalitetni krah, ali važno je da imamo projekte, strategije, dokumenta, ideje u ladicama. Šta je stvarno pronatalitetna politika?