Godina 2011. nije bila godina povratka izbjeglica na njihova ognjišta. Nije to bilo ni šest ljeta prije prošlog. Ko se želio vratiti svojim kućama u jednom ili drugom entitetu, uradio je to do 2004. godine.
Povratak ljudi njihovim kućama koji je zabilježen nakon te 2004, do kada su implementirani svi zakoni o povratu imovine, skoro pa se može nazvati "incidentom". U međuvremenu, iz državnog ali i entitetskih, odnosno kantonalnih i opštinskih budžeta spisakne su stotine miliona maraka kako bi se obnovile kuće, stanovi i putevi kojima će do tih kuća njihovi vlasnici doći tek jednom i to da bi ih prodali drugom licu!
Proces povratka tekao je dok su u njemu aktivno sudjelovali međunarodna zajednica i ine strane organizacije, čiji su menadžeri radi griže svjetske javnosti, a još više radi vlastitih interesa, izbjeglice vukle za ruke i vraćali tamo gdje objektivno nisu postojali uslovi za novi početak.
I danas, 16 godina nakon što je i posljednji izbjeglica napustio svoj dom u BiH, a milioni dati da se oni vrate, u bazi podataka Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH ima 156 kolektivnih centara u kojim boravi oko 2.700 porodica sa blizu 8.000 članova. Svojim kućama širom BiH, navodno, želi 49.428 porodica i nije upitno da će vlasti ove ili do 2014. godine, do kada su planirale završiti proces povratka, od poreskih obveznika i MMF-a uzeti nove milione kako bi tim nesrećnicima ozidali ognjišta od kojih će satima morati da pješače ili vozare do najbliže pilane, građevinske ili neke druge firme koja bi im dala posao.
Da su iskreno vjerovali i željeli povratak, ovdašnji bi političari otvarali i radna mjesta, do obnovljenih domaćinstava dovodili električnu energiju, vodu, a ne pravili nove socijalne slučajeve. Bez posla - nema povratka, to je valjda jasno, baš kao i to da je Revidirana strategija BiH za provedbu Aneksa 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma osuđena na neuspjeh.