Činjenica da srpska povratnička domaćinstva u selu Prkosi, kod Bosanskog Petrovca, ni 16 godina nakon posljednjeg rata, u 21. vijeku, nemaju struju je porazna i sramotna za sve institucije u BiH.
Pa, ljudi moji, da li je normalno da neko ko se prije deset godina vratio na svoje ognjište, obnovio ga i pokušava živjeti kako zna i umije nema struju i sve što današnji čovjek treba da ima.
Ne treba ni spominjati da mještani Prkosa već deset godina ne gledaju televiziju, ne slušaju radio, ne pale bojler, nemaju mašinu za veš i frižider, ali im ne gori ni sijalica, pa u krevet idu već sa prvim sutonom.
Jedina stvar koju nekoliko seljana ima je mobilni telefon, kako ne bi bili totalno odsječeni od svijeta, ali im je problem kada se isprazni baterija, pa je moraju puniti preko akumulatora ili ići u kilometrima daleko selo koje ima struju da ga napune.
Gdje su sada svi oni sa velikim pričama o povratku, održivom posebno, pa samo pitam kako da se čovjek vrati kad nema ni vode ni struje, a o poslu da i ne govorimo, jer njega za povratnike uglavnom nema.
Lako je bilo iz udobnih fotelja pozivati ispaćene izbjeglice na povratak, obećavati im normalne uslove za život, a onda ih zaboraviti, kao mještane Prkosa.
Posebno je porazno to što su jedini odgovori nadležnih da nema novca i da se ne zna kad će struja biti dovedena u Prkose.
Do tada će stanovnici ovog bosanskopetrovačkog sela silaziti u prodavnicu kako bi kupovali svijeće i petrolej za lampe, te nešto hrane, jer ako je kupe više, neće je imati gdje ostaviti.
Poruka svim nadležnim je da su i ovo ljudi, koji žele da žive, ali u uslovima dostojnim čovjeku.