Deklarativna želja većine naših političara da "BiH treba što prije da se priključi EU" više liči na onu priču o žabi koja je vidjela kako konju potkivaju kopita, pa i ona digla nogu.
Eto, tako su i naši političari vidjeli kako većina susjednih zemalja ili je već u EU ili čvrsto grabe ka članstvu, pa i sami odlučili da pričaju o toj EU. A kada ih pitate šta je EU, kakve su njene institucije, o tome znaju malo ili nimalo. U praksi to izgleda tako da smo od 175 uslova iz evropskog partnerstva ispunili samo jedan, i to onaj o liberalizaciji viznog režima, i to tek nakon što su nas Srbija, Makedonija i Crna Gora ostavile u društvu sa Albanijom, čime smo ostali jedine zemlje na "crnoj" šengenskoj listi.
Glavni problem, međutim, nisu političari koji samo pričaju o tome da "BiH treba što prije da se priključi EU", a od obaveza nisu ispunili ništa. Problem je u bh. društvu u kom očigledno postoji nejasnoća šta članstvo nosi.
EU je dobra za sve one koji žele raditi na sebi, usavršavati se i ići naprijed. EU nije dobra za one koji žele status kvo. Primjera radi, u zapadnoevropskim zemljama najveći evroskeptici su članovi sindikata i radnici koji se boje jeftine radne snage sa istoka, koja im uzima radna mjesta. Sa druge strane, njihove istočnoevropske kolege raduju se EU, upravo iz razloga što im se otvara prostor za nove poslove i veće plate. Isto tako, u zapadnoevropskim zemljama najveći pobornici EU su poslodavci i biznismeni, koji širenjem EU stiču priliku za širenje tržišta. A njihove istočnoevropske kolege veliki su evroskeptici jer se boje konkurencije zapadnoevropskih kompanija i gubitka monopola.
U BiH moramo podvući crtu ispod bilansa svih pozitivnih i negativnih strana EU i napraviti jednostavnu računicu. Tek nakon toga fraza "BiH treba što prije da se priključi EU" neće biti samo fraza.