Dva su načina na koji strane diplomate vide BiH, i oba su prilično ekstremna: Ili je BiH divna zemlja zelenih pašnjaka, čistih rijeka i jezera i divnih šuma, u kojoj žive pametni i vrijedni ljudi kojima fali samo mrvica da postanu najuspješnija zemlja na svijetu; ili je BiH zemlja nagaznih mina, terorista, meningitisa i bolnica, u kojoj doktori, valjda, koriste pile za drva i zidarske čekiće kojima "naživo" bez anestezije "namiještaju" pacijentu nogu.
Koji od dva stava prevladava, zavisi kome se diplomate obraćaju - ako je za domaću, bh. publiku, onda je to obično ono prvo. A ako se obraćaju vlastitim građanima koji se odlučuju putovati u BiH, onda se BiH od jedne koliko-toliko pristojne srednjoevropske zemlje u dva- tri pasusa pretvara u južnoameričku banana-državu u kojoj se kriminalci svakodnevno oružjem obračunavaju na ulicama, ili u centralnoafričku bivšu koloniju sa cestama bez asfalta i drvenim ćuprijama iz filma "Ko to tamo peva". Ako, na primjer, austrijski građanin pročita da u Banjaluci prijeti meningitis, već vidim mentalnu sliku u njegovoj glavi od žutice izblijedjele djece, ljudi sa filter-maskama oko usta na banjalučkim ulicama ili karantin-zone zbog variola vere oko Kliničkog centra. Dok velike kompanije milijarde dolara ulažu u marketing da bi u "mentalne slike" potrošača "ubacili" njihov proizvod, njihovi građani mentalnu sliku BiH - zemlje avanturizma u kojoj te na svakom ćošku vreba smrt od nagazne mine - dobijaju džabe.
Naravno da je BiH daleko od normalne države. Ali pošteno bi bilo reći da je BiH daleko i od banane. Uz sve te naše neodgovorne političare, prazne fabrike, korupciju do krova, nerad i javašluk, ipak je BiH, usudio bih se reći, relativno pristojna zemlja. I kad neki stranac nakon boravka u BiH impresionirano kaže: "Pa ovdje uopšte nije loše kako sam to slušao", dođem u neko iskušenje da mu naglas kažem: "Ma nije to. Samo si imao sreće."