Posljednjih nekoliko mjeseci mediji u BiH istražili su i objavili nekoliko priča koje su u samoj svojoj srži "teške" za pročitati. Iako smo mnogo puta dali to naslutiti, a neki su baratali i primjerima iz svakodnevnog života, svaki javno izneseni primjer o (pokušaju) bogaćenja na najranjivijim slojevima društva - bolesnim i umrlim i njihovim porodicama, iznova i uvijek iznova potrese ono najljudskije u nama, svakoga ko u ovim zlim vremenima nije izgubio dostojanstvo i savjest.
I tu svaka priča o naciji, vjeri ili idelologiji pada u vodu. Ovi najrigidniji primjeri devijacija čovjekovog karaktera i morala sramota su tih i takvih ljudi i nemaju ama baš nikakve veze s nečijim nacionalnim bekgraundom.
Sasvim slučajno, više pukom srećom, a mnogo manje istraživačkim namjerama, autor ovog teksta nedavno je naišao na oglas o proceduri javne nabavke 1.500 prednjih nišana (islamskih nadgrobnih spomenika) za srebreničke žrtve, koje je menadžmet Memorijalnog centra "Srebrenica - Potočari" procijenio na oko 990.000 KM. Prema računicama ljudi iz struke (vlasnika velikih i ozbiljnih kamenorezačkih firmi), do 300.000 KM više od realne cijene u odnosu na tenderske uslove.
Zbog iznimno osjetljive materije sve je, dabome, moglo ostati daleko od očiju javnosti i svih nas koji bismo se, vagajući eventualne posljedice objavljivanja takve priče, "usudili" nešto reći, upozoriti, moguće spriječiti haram namjere na vrijeme. Pitanje je da li su glavni akteri ove priče upravo računali na to: ko će se iz samog pijeteta prema srebreničkim žrtvama usuditi još nešto "čačkati"?
I ovdje su imena najmanje bitna, ali treba da se zna. Javne nabavke u BiH postale su leglo korupcije, plodno tle za pljačke neviđenih razmjera. Mnogi koji predstavljaju javne institucije "ugrađuju" se u postavljene cijene, a onaj "napumpani" dio javnog novca uz obostrano zadovoljstvo se podijeli s unaprijed dogovorenim "ponuđačem". Pri tome, papiri uvijek ostaju čisti, a nama, svima skupa, već godinama rastu rogovi na glavi.