Samo ne daj bože u bolnici da "zaglavim", rečenica je koju su posljednjih godina građani RS nebrojano puta izgovorili.
Nepodnošljive gužve, neizdrživa vrućina i višečasovno čekanje, samo su neki od razloga zbog kojih nam, na samu pomisao da moramo da posjetimo zdravstvenu ustanovu, pada mrak na oči. Bolesnom čovjeku sve smeta, a dodatno mu se stanje pogorša kada naiđe na ovakav haos.
Svi ti problemi možda bi se nekako i riješili kada bolnice i domovi zdravlja u RS ne bi grcali u dugovima. Stvarnost je, međutim, i te kako zabrinjavajuća, a podaci sa terena pokazuju da su brojne zdravstvene ustanove zadužene "do guše".
Ti dugovi nisu od juče, a ne sjećam se da je neko zbog toga posljednjih godina stavljen na stub srama. Zar je teško zasukati rukave te ustanoviti kako je došlo do zaduženja i ko je za to kriv?
U svemu tome najviše ispaštaju oni koji nikako ne bi smjeli - ljekari i pacijenti. Političari, koji bi trebalo da budu najjača karika u rješavanju ovih problemima, sjede u udobnim foteljama, sa daljinskim upravljačem klima-uređaja u ruci.
Ključno je ovdje nekoliko pitanja - zašto se dopustilo da bolnice nagomilaju dug i zbog čega neki rukovodioci u tim ustanovama, koji snose veliki dio odgovornosti za takvo stanje, godinama obavljaju svoje dobro plaćene funkcije.
Istovremeno, u nekim zdravstvenim ustanovama, utvrđeno je, radi previše nemedicinskog kadra. Riječ je o radnicima koje svi mi plaćamo, a zaposleni su po ko zna kojem osnovu. I ko zna o čijem je sinu ili kćerki riječ.
Zdravstvo nam je teško bolesno! Boljka je već uzela maha, a kada se to dogodi, pitanje je ima li tu lijeka.