Ko je prije nekoliko mjeseci mogao očekivati da će lideri dvije najjače partije u BiH, Milorad Dodik i Zlatko Lagumdžija, imati usaglašene stavove u vezi s budućnošću ove zemlje?
Da će se zajedno založiti za ravnopravan tretman bh. privrednika, da će nastojati da BiH podnese kredibilnu aplikaciju za članstvo u EU i da će Lagumdžija, kao ministar inostranih poslova BiH, pred prvu zvaničnu posjetu nekoj zemlji doći u Banjaluku.
Ko je mogao očekivati da će dva entitetska ministra zajedno otići u posjetu Slovačkoj, a da će njihovi šefovi u posljednjih mjesec dana imati više sastanaka nego što ih je bilo tokom čitavog prošlog mandata?
Da li je iko u ovoj zemlji očekivao da će ministri RS, FBiH i Savjeta ministara bez neke velike pompe i prepucavanja u Banjaluci za samo jedan sastanak dogovoriti projekte iz IPA komponente? Šta se to toliko promijenilo u posljednjih nekoliko mjeseci da dvije najjače partije istinski sarađuju kako bi ovu zemlju izvukli iz političkog, ekonomskog i kulturnog mraka. Očigledno je da su politički akteri u BiH konačno shvatili da su suvereni entiteti ključ uspjeha cijele države i da samo uvažavanje i sa jedne i sa druge strane može donijeti boljitak.
Ovako nije bilo nikada. I prije je nakon svakog formiranja Savjeta ministara bilo optimizma, ali samo optimizma, ništa konkretno se nije dešavalo kao danas. Premijeri su se rijetko kada sastajali, entitetski ministri su se samo prepucavali i prljav veš prebacivali na one druge, a Savjet ministara je radio taman onoliko da se, eto, čuje da postoje.
Koliko će očigledno i ubrzano približavanje Dodika i Lagumdžije biti dugog vijeka ostaje da se vidi, ali suština je da se nešto počelo dešavati.