U neka dobra stara vremena učenici nisu izbjegavali ispitivanje, kontrolne i pismene radove smišljajući lukavstvima da nastavnike nagnaju da ovo đačko "mučenje" odgode, već su pokušavali sa njima razgovorom da se dogovore. U ta vremena kada se učilo i spremalo za školu bježanje s časova smatralo se najtežim oblikom eskiviranja školskih obaveza, a ukoliko se ispitivanje ili zadaci nisu mogli izbjeći, stoički se podnosio neuspjeh i smanjenje prosjeka ocjena.
Današnji učenici upotrebljavaju radikalne mjere obračuna sa pismenim i usmenim zadacima. Dojave o postavljanim bombama su, čini mi se, jedini domaći zadaci koje uspješno izvršavaju, a o posljedicama ni ne razmišljaju.
Podatak da se u akciju prijavljivanja bombe uključuje cijeli razred je skandalozan. Danas je očito lakše skupiti novac, kupiti karticu za mobilni telefon, pozvati školu i prijaviti da je postavljena bomba nego učiti gradivo.
Ali, sve nas je šokirao događaj iz Saobraćajne i elektroškole u Doboju, kada je otkriveno da je zaista postavljena bomba i to u trenutku kada je na nastavi bilo više od 1.500 đaka. Sada se neko dosjetio da je donijeti bombu u školu i postaviti je u toalet mnogo efektivnije, a osim što je uzrokovao gubljenje časova ovaj "delija" bi kod istomišljenika mogao imati status školske legende.
Pitam se čije dijete je u utorak u svoju torbu osim knjiga i svezaka stavilo i bombu! Da li brižni roditelji koji u svojim kućama još čuvaju suvenire poput onog iz školskog toaleta ponekad pregledaju đačke torbe?!
To što bomba nije imala upaljač ne umanjuje odgovornost onoga ko ju je donio u školu, samo govori u prilog da je dobro znao šta radi. Namjeru da nekog ubije možda ne bi realizovao, ali je izazvao pometnju. Sada su na potezu nadležni koji, nadam se, kada otkriju neće sakriti njegov identitet, nego za primjer drugima koji bi da preduzmu nešto slično, javnosti predoče njegov lik. Svoje djelo nam je sam predstavio!