Štrajk glađu, kao ekstremni vid protesta i borbe za svoja prava, u BiH sve više postaje uobičajena pojava, na koju se sve manje oni koji su uzrok tome osvrću.
Ojađeni, umorni i promrzli radnici firme "Gredelj Rewon" iz Lukavca jedni su od mnogih koji su ostali zatečeni u tranziciji i koji su se odlučili na ovaj korak, jer platu nisu vidjeli skoro 1.000 dana.
Kao po dobro poznatom šablonu, izostanak plate znači i izostanak doprinosa, što opet znači da radnici nemaju pravo ni na liječenje, penziju i biro rada, koji se ovdje, nažalost, nameće kao dobro rješenje.
Radnici kažu kako čekaju vlasnika ih Hrvatske, pa se postavlja pitanje čekaju li ovi radnici Godoa, kojeg je izmislio Semjuel Beket, a koji nikada nije došao.
Jer ne bi bilo prvi put da se lik iz ovog djela čeka među stotinama nesretnih radnika, i da se na kraju ne pojavi.
Žalosno je reći, ali štrajk glađu kod ovih ljudi ne počinje na ulici, već dolazi iz kuće u kojoj se plata ne donosi godinama, pa je čin koji sve češće srećemo na ulici i upropaštenim fabrikama samo nastavak gladovanja.
Vidi li iko iz visokih zgrada sa lijepim fasadama i iz toplih kancelarija nesretne ljude koji im stoje ispod prozora i kisnu, ili od blistavih stakala i sunčeve svjetlosti vide samo njihove sjene.
Hoće li šatori i radnici ispred javnih ustanova postati samo prolazni ukras parkovskom cvijeću i drveću, koje niko ne primjećuje i zaobilazi u širokom luku kao da sa sobom donose bolest.
Po ko zna koji put stara narodna poslovica prema kojoj sit gladnom ne vjeruje se pokazala kao tačnom jer mnogi u BiH imaju iskustva sa gladi, sitošću i nepovjerenjem.