U konkurenciji koju čini 538.151 nezaposleni, svaki pojedinac nada se da će ga jednog dana pozvati zavod za zapošljavanje i obradovati viješću da dobija posao.
Čovjek bi se nečemu i nadao da je prošle godine na evidencijama takozvanih biroa bilo više "konkurenata". Ali, cifra je sve veća, a bh. ekonomija sve "tanja".
Čekajući posao, bh. građanin može da stekne nekoliko potomaka, završi dva fakulteta, upotpuni znanje iz informatike, te izuči jedan više strani jezik. I kada je sve to postigao, da se, opet, prijavi na biro i nada se da je korak ispred gotovo 540.000 drugih.
Međutim, ni znanje ni diplome više ne garantuju radno mjesto, jer je, kako bismo svi imali posao, našoj zemlji potrebno još blizu 18.000 malih firmi. S tim problemom teško bi se izborile i nekoliko puta jače ekonomije bogatijih zemalja.
Do sada su se kod nas kupovala uglavnom posrnula preduzeća, gdje bi zatim radnici postali prekobrojni, a osnovna djelatnost promijenjena, i proizvodnja zamijenjena kupoprodajom. Otvaranje neke nove kompanije uvijek bi bila vijest sedmice.
Štaviše, u ovoj državi na sav glas kukaju i privatnici, jer i njima, tvrde, nije lako. Guše ih, žale se, nameti, te loše poslovanje. Prebaciju lopticu na vlast, koja se, u većini slučajeva ne oglašava ili ponekad nepromišljeno saopšti, na primjer: "Nemojte jesti."
U takvom ambijentu nezaposlenom preostaje samo da ćuti. I trpi. Dok čeka bolja vremena i posao, Evropljanin očekuje rješenje o penzionisanju.