Psiholozi taj fenomen zovu "psihologija čekanja" - ljudi lakše podnesu kad im kažu: "Doktor će Vas uskoro pregledati", "Majstor samo što nije došao", "Uskoro ćete doći na red", nego da odmah kažu da će na red doći za dva sata.
Ovaj fenomen je, valjda, jedino sociološko objašnjenje kako Bosanci i Hercegovci već odavno nisu skrenuli s uma, čekajući neko bolje sutra. Tranzicije svuda traju nekoliko godina, a jedino u BiH prolaze vijekovi. Ciklično se smjenjuju ekonomske krize, ratovi, poslijeratne obnove, prelazak iz feudalizma u kapitalizam, kapitalizma u socijalizam, pa opet iz socijalizma u kapitalizam... Smjenjuju se carstva, republike i monarhije, mijenjaju se ekonomski modeli, međunarodni izaslanici, specijalni predstavnici i strane visoke delegacije. Koliko god da ga čekamo, "bolje sutra" je uvijek 15 minuta u budućnosti. "Samo da završi rat pa će biti bolje", "Kada smijenimo ovu vlast, počinje bolji život", "Kada uđemo u EU, sve će konačno biti u redu"...
U BiH je sve poludovršeno, u početnoj fazi, nepotpuno, u povoju... Uzmite bilo koji izvještaj EU, MMF-a, SAD ako meni ne vjerujete. I Ustav je u BiH nedovršen. Nismo implementirali Evropsku povelju o ljudskim pravima, a Sud BiH formalno ni ne postoji. U Ustavu i dalje postoje entitetske vojske koje "ne smiju preći teritoriju drugog entiteta". BiH ima i potpuno ispravne borbene avione, ali nema ratno vazduhoplovstvo. Iako zvanično težimo članstvu u NATO-u i konceptu kolektivne odbrane, sve češće se čuje da mi, u stvari, ne želimo u NATO...
U ovoj zemlji čekanja traju tako nepodnošljivo dugo zato što svi u stvari živimo sa figama u džepu. Niko ne želi da izgradi ovu zemlju, zato što je niko ovakvu ne želi. Bošnjaci bi ukinuli entitete, Hrvati bi još jedan, Srbi bi da im entitet postane država. A za sve to vijeme praktične stvari, poput ustava, vojne doktrine, strategija razvoja su na čekanju. A cijena koju plaćamo za čekanje je da nam život prolazi bez da ga živimo.