Cenzura u teoriji označava: ocjenjivanje, pregledanje, kritičko ispitivanje, no kao što to kaže jedna simpatična ljubavna pjesmica "malčice je drukčije u praksi".
Praksa pokazuje da možete biti i spaljeni na lomači, te da će vaš pepeo vjetrovi oduvati suviše daleko prije nego oni koji su vas "kritički ispitali" shvate zašto ste tako uporno i posljednjim dahom dok ste gorjeli vikali "ipak se okreće". Ako ste pomislili da je tako bilo sa Galilejem, varate se, radi se o legendi. On je "samo" posljednjih osam godina života proveo u kućnom pritvoru i poput Ovidija, koji je milenijum i po prije njega bio protjeran iz Rima, bolje je prošao od mnogih. Spisak onih koji su ubijani zbog cenzure, bilo da se radi o zabrani u umjetnosti, nauci ili nečem trećem, ne bi išao tako daleko u prošlost i bio bi predug za ovaj tekst. Na našu žalost, ni vijek nije prošao od kad su mnogi pisci iz moskovske Lubjanke otišli bogu na istinu, jer se nisu odrekli boga u vrijeme komunizma. Sa druge strane prije nepune dvije godine svjedočili smo dobu kada su u redakciji "Šarla Ebdoa" stradali karikaturisti, jer nisu popustili pred prijetnjama onih koji su bili uvrijeđeni u ime boga. Najparadoksalnija stvar u svemu tome jeste da umjetnike, najblaže rečeno, cenzurišu oni koji nisu završili školu za to. Gotovo uvijek canzori su organi vlasti: crkveni ili svetovni. Oni koji uporno dokazuju da njihovo vrijeme nije dovoljno zrelo za djela ljudi koji ne podliježu pritiscima vremena. Po slučajevima takve, neškolske cenzure nismo kaskali niti kaskamo ni mi na Balkanu. Najbrutalniji oblik zabrane slobode govora kod nas vodio je ili direktno pred strijeljački stroj ili na Goli otok. Nešto blaži oblici, u kojima se koriste pravne metode, preživjeli su do danas. Riječ je o predstavi "Naše nasilje i vaše nasilje" Olivera Frljića. Ova predstava dosad je imala tri izvedbe: u Poljskoj, Australiji i, pored pritisaka da bude skinuta s repertoara, na ovogodišnjem MESS-u u Sarajevu. Frljić, kako se može saznati od onih koji su pogledali predstavu, izjednačava žrtve terorizma u Evropi (u koje spadaju i navedene iz redakcije "Šarla Ebdoa") sa žrtvama terorizma na Bliskom istoku. Predstava se bavi, kao što joj sam naziv kaže, uzrocima i posljedicama nasilja ovdje i tamo. Navodna simbolična scena u kojoj glumac predstavljajući Isusa Hrista silazi s krsta i siluje pokrivenu muslimanku - određene sveštenike iz katoličkog reda i članove bošnjačkih nevladinih organizacija učinila je kritičarima i cenzorima, a da nisu ni pogledali predstavu. Takva cenzura, kojoj se usprotivio, recimo, jedan Josip Pejaković, a zagovarao je kardinal Vinko Puljić, ovaj put značila je jednu tužbu u Tužilaštvu BiH i ogromnu reklamu za predstavu. Stoga, ako me pitate šta mislim o Frljićevom komadu, mogao bih vam reći tek nakon što pogledam predstavu. Da li bih je pogledao, to je opet pitanje da li više vjerujem Pejakoviću ili Puljiću, a pošto se radi o pozorištu, pogađate na čijoj sam strani. Nego, ako je umjetnost ogledalo stvarnosti, šta bi onda bila cenzura? Cenzura je, umjesto mene odgovora Danilo Kiš, samo privremena mjera, koja će biti ukinuta onoga časa kada svi koji stvaraju budu punoljetni i politički zreli, i kada starateljstvo države i vlasti nad građanima ne bude potrebno. Izvođenjem Frljićeve predstave u Sarajevu, dakle, bh. društvo pokazalo je potrebnu zrelost i ponoljetstvo.