U Egiptu je ovih dana u besmislenim i nasilnim demonstracijama, kao i u hiljadama isto toliko nasilnih i besmislenih demonstracija prije ovih, život, ponovo i po ko zna koji put, uzalud izgubilo na stotine nevinih ljudi.
Pritom ništa se konkretno promijeniti neće - i dalje će siromašni i obespravljeni Egipćani ostati siromašni, a jedino što se hoće promijeniti - kao i u hiljadama takvih demonstracija prije ovih - je što će možda jednu grupu vlastodržaca zamijeniti neka druga. I, pritom, jedina razlika između jednih ili drugih je njihova orijentacija prema ideologiji, geopolitici ili sličnim "uzvišenim" stvarima, a ne kako riješiti problem siromaštva svojih građana - istih onih koji toliko fanatično skandiraju jednima ili drugima.
Jedino besmislenije od gore pomenutog su vijesti koje dolaze iz Egipta da se tamo na strani Muslimanskog bratstva bore islamski ratnici iz bijelog svijeta, između ostalog, navodno, i iz BiH. Kakva to potreba, nužda ili dužnost može motivisati nekoga ko živi stotinama ili hiljadama kilometara daleko da stavi pušku na rame i rizikuje svoj život u sektaškim i ideološkim sukobima potpirenim ko zna odakle i ko zna sa kojim motivima?
Odgovori na ovakva i slična pitanja jednostavno izmiču logici i zdravom razumu i čovjek se zaista pita je li u pitanju ljudska glupost, zatucanost ili nešto peto. Jedno od mogućih objašnjenja je da su poziv na mir, ljubav i rad od neprekidnog ponavljanja postali toliko izlizani i otrcani da čak i oni koji ih izgovaraju sa najboljom namjerom brzo zaćute, jer shvate da ih niko ne sluša.
Može se to posmatrati i ovako: Evropi, najprosperitetnijem i najprosvjećenijem dijelu zemaljske kugle, trebalo je hiljadu i po godina da shvati stvarnu vrijednost mira. Koliko će vremena biti potrebno Egiptu, Siriji, Iraku ili Pakistanu, ostaje da se vidi. Jer mir nema cijenu. Tako jednostavna istina, a tako teško shvatljiva.