Od malih nogu nas uče da je lična higijena pola zdravlja. Od malih nogu nas, takođe, uče da su nam za isto to pola zdravlja, osim mudrovanja starijih, neophodni i topla voda i dezinfekciona sredstva.
Od pojave domaćeg sapuna do danas nije ostalo mnogo od tog nekadašnjeg sjaja, instant nam je, manje-više, sve - instant se kupamo, umivamo, a maratonski rituali "potapanja" u mlijeku i ljekovitim kupkama dostupni su samo za odabrane. I da, baš tu se iznova očitava sveprisutnija "odabranost" koja kaže da danas bez adekvatne finansijske moći čovjek ne može biti ni pošteno čist.
Kako jedan penzioner da za najobičniji šampon izdvoji 2,10 KM kad je to prosjek sredstava kojim mora raspolagati nekoliko dana?! Kako osim šampona poželjeti ostala sredstva za higijenu neophodna za domaćinstvo, kad, s jedne strane, mislimo na polovinu zdravlja, a s druge, na izlizani bankovni račun?!
Narodu ogrezlom u svakodnevnoj borbi sa sviješću i savješću stalno divljanje cijena "servira" nebrojeno dilema - jesti ili piti, biti čist ili uopšte biti?!
Najavljene su skore više cijene i deterdženata za pranje garderobe i posuđa, ali i sredstava za čišćenje u domaćinstvu i auto-kozmetike. Za one bez mašine za suđe i ličnog vozila, a takvih je ovdje nebrojeno, problema nema. Luksuz je prijatna pojava, ali ovdje i velika nepoznanica…
Tu negdje, među silnim izdacima i neumoljivim poskupljenjima, uspijemo saprati sve prašine, životinjske dlake, bakterije i znoj, ali ona druga polovina zdravlja, nerijetko, oboli. Visoka je cijena zdravog razuma ovdašnjeg prosječnog čovjeka, dok izdvoji sedam do deset odsto kućnog budžeta porodice za higijenu, ostatak mu taman ostane za ljekare.